Još jedan blockbuster koji se pokazao kao priličan promašaj na kino blagajnama. Nije ni mene oduševio, iako se mora priznati da ideja filma i nije toliko loša. Ovaj film je snimljen po navodno jednoj od najpopularnijih japanskih anima (priznajem da nemam pojma o animama, nikada me to nije zanimalo) i bavi se temom bliske budućnosti u kojoj će se ljudi kompjuterski kombinirati s računalima i sve će to biti međusobno umreženo, a jedan takav ljudski duh u kompjuterskom oklopu je i Scarlett Johansson. Neka živa djevojka je ubijena, no njezina moždana aktivnost je premještena u nekakvog kiborga tako da je ona sad nekakav križanac sa super moćima, gotovo neuništiv. Radi taj gemišt robota i žene sada za neku tajnu službu koja se bavi borbom protiv kriminala, a problemi nastanu kad nekakav haker upadne u sustav i počne raditi probleme. Scarlett ili u ovom filmu Bojnica polako počinje otkrivati da situacija nije onakva kakva se čini na prvi pogled, a ne bi imalo smisla sad otkrivati što se zapravo događa i kako se razvija radnja. Koga zanima neka pogleda ovaj osrednji film, koji ipak ima neke zanimljive crte.
Moram priznati da me ovaj filmić pomalo podsjeća na legendarnog Blade Runnera, čak je i soundtrack prilično sličan kultnom Vangelisovom soundu iz Istrebljivača, a u nekim scenama redatelj Rupert Sanders (Snjeguljica i lovac, također prilično slabašno djelce koliko se sjećam) kao da se jasno referira na Scottovo remek djelo. Dakako da je Duh u oklopu daleko daleko slabiji film od legendarnog Bladea Runnera, no pitanja kojima se bavi zapravo su prilično slična. Što nas čeka u bliskoj budućnosti kad će tehnologija toliko napredovati da će ljudi zapravo postati niža vrsta u odnosu na nekakve kiborge, robote ili superračunala koja će znati sve.
Ono što me prilično zasmetalo ne samo kod ovog filma, već i kod većine sličnih udaraka je ta neizbježna predvidivost. Već nakon dvadesetak minuta može se naslutiti u kojem će smjeru priča voditi, a da će me danas oduševiti CGI perfekcije, malo sutra. Pa svaki klinac danas koji ima malo bolji kompjuter i kakvo takvo znanje iz potrebnih kompjuterskih alata može raditi čuda, zato kad mi netko kaže za neki ovakav film jesi vidio kako to savršeno izgleda, ja mu odgovorim pa šta. Jel tu šta novoga? Kao da već to nisam vidio. Pod broj jedan kod filma meni je originalna i zanimljiva priča, koja barem donekle drži vodu i apsolutno mi je nužno da taj kriterij film udovoljava. Što reći, kad imaš govno od priče možeš u njegovo kićenje, uljepšavanje i ne znam šta sve ne uložiti 200 milijuna dolara, ali govno će i dalje biti govno. I zato mi današnji blockbusteri jaaaaaako idu na živce. Ulupaš obično u tupavu priču stotine milijuna, fino upakiraš da to bude sve blještavo, puno eksplozija, trke, buke, zvuke, muke i voila. Ne znam, meni je to onako podcjenjivački i živcira me, ali očito prolazi, posebno kad vidim kako se štancaju ovi superjunački filmovi pa to je za ne povjerovat da danas izgleda samo takvi filmovi prolaze. No, da se vratimo na Dušicu u ljušturi.
Sipmatično mi je u jednoj od epizodnih uloga, šefa Scarlettine ekipe vidjeti legendarnog Takeshija Kitana. Tu je i talentirani Danac Pilou Asbek, koji koliko vidim dobiva sve više uloga u Hollywoodu i drago mi je zbog toga, neka čovjek zaradi koju kinticu. Uglavnom, čisti prosjek od filma, nema tu ništa posebno novoga, a oni koji su možda gledali trailer pa im se učinili da su vidjeli Scarlett kako gotovo cijelo vrijeme trčkara kao od majke rođena, moram ih razočarati. Mudri Rupert ubacio ju je u nekakav kombinezon u kojem izgleda kao da je gola, no nesreće li, zapravo i nije.
Primjedbe
Objavi komentar