Moram priznati da sam ne samo za ovu knjigu, već i za ovog
senzacionalnog tipa saznao kao i obično sasvim slučajno. Prije nekoliko mjeseci
u knjižnici je predavanje imao Stipe Božić i na kraju predavanja spomenuo da mu
je možda i najveći idol bio čovjek po imenu Mate Šimunović. Tko je sad taj? Pa,
usudio bih se reći jedan od najvećih luđaka i pustolova u povijesti, tip koji
je 20-ih godina prošlog stoljeća iz svog sela kraj Imotskog krenuo na put oko
svijeta, a kad se nakon više od 20 godina vratio kući, otkrilo se da je
prevalio više od 360 tisuća kilometara što pješke, što biciklom, što na konju,
a što jedrilicom.
Kad je naletio na njegove zapise, Božić se potrudio da se
sastavi putopisna knjiga o Matinim putešestvijama koje su ga odvele od Ognjene
zemlje pa do Aljaske, kroz cijelu Europu i sjevernu Afriku, pa preko bivše
Juge, Bugarske, Turske, Iraka, Irana, Afganistana, Pakistana, Indije, Burme,
Tajlanda, Malezije, Indonezije, Filipina, Kine i nazad. Nevjerojatna priča o
čovjeku kojeg je malo nedostajalo da povijest proguta i da se o njemu nikad
ništa ne sazna, no zahvaljujući Božiću njegova je priča ne samo sačuvana, nego
i ispričana.
Sad, od samog početka jasno je da to nije pisano lijepo, kao
da se stvara roman ili neko drugo umjetničko djelo. Ova knjiga složena je
dnevnički i prvih 30, 40 stranica stvarno je dosta suhoparno i naporno i
sastoji se gotovo samo od nabrajanja mjesta koje je prošao, uz pokoju anegdotu
i tako. E, ali nakon toga kreće spektakl. Najveći dio ove knjige od 230 stranica
(četrdesetak stranica su fotografije koje je Mate snimio na svojim putovanjima)
odnosi se na dio koji je proveo u svojim lutanjima po Indoneziji i Filipinama
te o danima koje je za vrijeme II svjetskog rata proveo u Kini i taj je dio
stvarno senzacionalan, iznimno zanimljiv i krcat nevjerojatnim informacijama i
podacima o narodima tog dalekog kutka svijeta.
Taj dio prepun je anegdota, od toga kako je jedva izvukao
živu glavu pri susretu s ljudožderima na jednom od indonezijskih otoka pa do
opisa običaja raznih nepoznatih plemena. Jednostavno je nevjerojatno za
povjerovati kako je čovjek tada odlučio krenuti na takav put praktički sam
pješaka, a nekako mi djeluje da je svijet tada bio sigurnije mjesto jer čisto
sumnjam da bi danas s takvog puta izvukao živu glavu makar smo kakti
civiliziraniji i napredniji. U svakom slučaju vrlo zanimljivo štivo o podvizima
i pustolovinama jednog Hrvata kakvima se može pohvaliti tek mali broj ljudi u
cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Tu je i link na dokumentarac Stipe Božića o Mati, koji je svojedobno snimio za HRT.
Primjedbe
Objavi komentar