Četrdesetak
godina nakon što se do tada potpuno anonimni glumac u «mekim
pornićima» Sylvestar Stallone proslavio s Rockyjem [po meni najveća
lakrdija u povijesti da Roki dobije oskara u konkurenciji tri remek
djela kao što su Taksist, Svi predsjednikovi ljudi i Mreža, čovječe
tu stvarno ne znaš koji je bolji film, sve same čiste desetke],
njegov recept isprobao je relativno anonimni britanski glumac Johnny
Harris. Đoni je napisao scenarij za Jawbone i odigrao glavnu ulogu,
no vjerojatno je i sam svjestan da s ovim inače sasvim dobrim filmom
neće reprizirati Slyevu sreću.
Realno
gledajući, Jawbone je sasvim dobar, skoro i vrlo dobar film, dosta
netipična boksačka priča u odnosu na ono što se moglo pogledati u
posljednje vrijeme. Za razliku od američkih filmova koji su se mogli
vidjeti na ovu tematiku zadnjih godina, Jimmy McCabe je fikcionalni
lik, luzer iz londonskog predgrađa, gotovo pa krezubi tip na kojeg
bi mogao naletiti u svakom lošijem pubu u okolici stadiona West Hama
ili Millwalla. Nekadašnja juniorska boksačka zvijezda, sada je tip
na pragu četrdesetih možda već i u četrdesetima, koji je upravo
deložiran iz socijalnog stana i pokušava se izliječiti od
alkoholizma.
U džepu nema
ni lipe, samo što nije okolo počeo žicati i jedino čega se sjeti
da bi mogao raditi je naravno boks. Pojavi se u staroj teretani,
polako počne vježbati, no za razliku od Rockya ili sličnih tipova,
o borbi za naslov prvaka bilo čega Jimmy može samo sanjati, njegova
je realnost poluilegana borba u nekakvom skladištu s tipom za glavu
većim od njega koji izgleda kao da jede malu djecu. Jednako koliko
je Jawbone boksački ili sportski film, isto toliko je i prava
socijalna drama. McCabe je pravi društveni otpadnik, nešto slično
kao Daniel Blakeu u izvrsnom Loachevom nedavnom remek-djelu, tip od
kojeg su svi dignuli ruke i tip koji da sutra krepa na ulici, nitko
ne bi mrdnuo prstom. Dodatnu atmosferu ovom filmu daje mračno i
sumorno londonsko predgrađe, koje izgleda kao da sunce ondje nikada
ne izlazi, hladno je i prljavo i smrdljivo i naš se junak potpuno
uklapa u njega.
Iako je priča
fikcionalna, lako je zanimljivo zamisliti da se ova priča doista
negdje i odigrala, a sviđa mi se surovi realistički prikaz, posebno
kad je riječ o boks meču. Imaš dojam ko da se macani zapravo
makljaju, a snimljeno je na način kao da se nalaziš u ringu s
njima, gotovo da se može osjetiti smrad znoja, krv s razbijenih
arkada i noseva samo što ne prska po gledatelju. Uglavnom, sasvim
dobar film, koji je bio nominiran i za najbolji britanski debitantski
film godine, a u njemu se pojavljuju i neke poznate face poput Iana
McShanea, Raya Winstonea i Michaela Smileyja.
Primjedbe
Objavi komentar