U ovom slučaju Lady Macbeth ne odnosi se na škotsku kraljicu spletkarošicu iz Shakespearove drame, no izvjesne sličnosti junakinja postoje. Priča ove filmske Lady Macbeth nije smještena u Škotsku u ranom srednjem vijeku, već u viktorijansku ruralnu Englesku, negdje u sredini 19. stoljeća, a naslovna junakinja je lijepa i mlada djevojka koju je njezina obitelj zbog dugova morala prodati imućnoj obitelji i to ne kao nekakvu služavku, već kao ženu sinu vlasnika imanja. Na samom početku vidimo Lady Macbeth ili Katherine kako se zapravo zove kao prilično splašenu, poniznu ženu, rekao bih klasičan primjer žene iz tog doba. No, kako se priča razvija, njezin lik se postepeno transformira, vidimo da Katherine baš i nije onakva kakva se na prvu čini i predstavlja, a ovo je jedan od onih filmova koji potpuno prati svog glavnog junaka i njegove, ovaj put njene, uspone i padove, ostali su tu samo kao više manje popratne kulise, nešto kao lik Daniela Day Lewisa u There will be Blood.
Naravno, daleko je Lady Macbeth od jednog od najvećih djela 21. stoljeća, a daleko je i mlađahna Florence Pugh od možda i najboljeg glumca svih vremena, no ovo je stvarno dobar i zanimljiv film. Doduše, priča je prilično teška (ne za praćenje, nego po tematici), dosta je atmosferičan film i komoran, a prilično je zanimljivo rješenje što glazbe uopće nema. Iako prilično neobično, kao da daje nekakav dodatan dojam toj surovoj i tmurnoj atmosferi.
Najveći plus ovog filma svakako je već spomenuta glavna junakinja koja po ponašanju pomalo podsjeća na svoju nešto stariju kolegicu Lady Chatterlay. Ovoj mladoj glumici, koju do sada nisam imao prilike negdje gledati, predviđam lijepu karijeru (ipak treba uzeti u obzir da sam jako loš prognozer). Kad curička od svojih 19, 20 godina ovako dobro odradi prilično zahtjevnu i kompliciranu ulogu, e onda moraš reći svaka čast. Naravno, nisam ja nikakav Lee Strasberg ili neki stručnjak za glumu, ja to sve onako laički pišem, kako neki film ili neki glumac ili glumica na mene ostavi dojam, a ovaj je film zbilja dobar, a mlada Florence em je lijepa, em zna glumit (barem se meni tako čini).
Moram istaknuti i da je ovo dugometražni prvijenac izvjesnog Williama Oldroyda (ni za to ime nisam čuo do sada, moram priznati), ali nadam se da će i ovaj gospodin dobiti još koju priliku. Također, dodao bih još da mi je britanski film pri samom vrhu. Kad to kažem, onda ne mislim na neke visokobudžetne filmove, već na ovakve gotovo pa minimalističke, intimističke priče. Britanija je oduvijek bila rasadnik pravih glumačkih talenata, nešto kao Bjelovar talenata za cuganje, a jedna od najveća odlika takvih filmova je uvjerljivost. Kad pogledam neki film i pomislim pa ovo se možda stvarno tako i događalo, e onda stvarno znam da je riječ o pravom filmu. Realizam mi je i u književnosti nekako najdraže razdoblje (može i nadrealizam i hiperrealizam), a tako je i s filmom. Volim film koji je životan, koji nije usiljen i koji nije isforsiran. Ovo je jedan od takvih realističnih filmova, djeluje gotovo dokumentaristički.
Primjedbe
Objavi komentar