Postoji vagon starih, dobrih filmova koje sam ili do sada propustio
pogledati pa popravljam te pogreške ili sam se odlučio na njihovo ponono
gledanje iz tko zna kojeg razloga, a da nisu toliko poznati i razvikani, a
stvarno su dobri i vrijedni gledanja. Jedan takav svakako je i Nil by Mouth {tko pogleda znat će
što znači ova kovanica iz naslova}, scenaristički i redateljski debi meni vrlo
dragog glumca Garyja Oldmana. Ne znam kako sam do sada propustio ovu britansku
hiperrealističnu socijalnu dramu, a nedavno sam naletio na Nil by Mouth i to
sasvim slučajno. Da nisam shvatio da je autor ovog filma Oldman vjerojatno bih
ga i zaobišao, a to bi bila pogreška jer je riječ o iznenađujuće dobrom filmu.
Možda je iznenađujuće i preteška riječ jer je Nil by Mouth
najbolji britanski film 1997. godine po izboru BAFTE, a ovo je prava teška,
pravo realistična socijalna drama koju je Oldman djelomično snimio i po
autobiografskim detaljima iz svoje mladosti. Priča prati jednu prilično
disfunkcionalnu obitelj. Pater familias je klasični engleski «plonker» iz niže
srednje klase, koji vrijeme najviše voli mlatiti opijanjem, rekreativnim
drogiranjem, odlaskom u striptiz barove s istom takvom ekipicom i mlaćenjem
supruge. Sve krene po zlu kad jednog jutra u napadu bijesa i mamurluka prebije
i iz kuće istjera šogora, mladog narkomana i sitnog dilera i kriminalca, što
potpuno naruši odnose u obitelji. Od toga sve krene nizbrdo, a ovaj je film
gotovo klasična engleska minimalističko – intimistička priča o obitelji na
kakvu se i dan danas može naletjeti po socijalnim kvartovima Londona,
Liverpoola ili Birminghama.
Jako zanimljiva priča, koja možda mrvicu čak i podsjeća na
Trainspotting. Samo ovdje isti takvi luzerski narkomanski tipovi nisu
napravljeni nimalo simpatično, već su pravi smrdljivi, ljigavi i odvratni
gadovi pored kojih bi svatko normalan prešao na drugu stranu ulice čim bi ih
vidio.
Moram izdvojiti i sjajan, ali baš sjajan odabir glumaca.
Nema tu puno poznatih faca, uz izuzetak Raya Winstonea u ulozi nasilnog glavnog
junaka, više manje su tu relativno nepoznati britanski glumci, koji su svoj
posao odradili izvrsno. Od mladog narkomana, pa do nasilnikove žene, punice,
najboljeg frenda pa do babe. Britanska glumačka škola u punom sjaju, stvarno je
užitak gledati te performase, iako tematika nije nimalo za uživanje.
 |
| Gary Oldman prisutan je u umjetnosti odavno |
Prava je šteta što Oldman nije nastavio ovim putem jer je
jasno da čovjek osim što je izvanredan glumac ima i potencijala za režiju i
stvarno mi je pomalo žao što je dobar dio karijere potratio na bezvezne uloge. Kad
se pogledaju njegovi filmovi i uloge s početka karijere, od 80-ih pa do sredine
90-ih (mislim da mu je jedina prava i poštena uloga u zadnjih dvadesetak godina
nakon Leona Profesionalca bila u Tinker, Tailor, Soldier, Spy, ničeg
zanimljivijeg se ne mogu sjetiti) stvarno je nevjerojatno da taj čovjek nije
postao sami vrh glumačkog svijeta. No, malo loš izbor uloga (Harry Potteri i
slična sranja, negativci u raznim idiotskim filmovima, Rusi i slično), puno
gadni problemi s alkoholom i tu smo gdje jesmo. Baš me zanima film koji stiže
kasnije ove godine u kojem glumi Winstona Churchilla, potajice se nadam da bi
tu mogao razvaliti, a tko zna, možda i dočeka Oscara. No, da se vratim na film.
Zanimljiv je podatak da je film Nil by Mouth film u kojem je
najviše ikada upotrebljena riječ «fuck». Negdje sam pročitao da je F-word
izgovorena čak 428 puta ili 3,34 puta po minuti, što je više od ijednog filma,
a puno za fuckom ne za ostaje ni riječ «cunt» koja je izgovorena 82 puta. No,
pošto je film o ljudima s nekakvog društvenog taloga, netko bi takve možda
nazvao i šljamom ili lowliferima (ja ne, sigurno), ni ne čudi. Bilo bi čudnije
da pričaju kao likovi iz Šekspirovih drama. Ovako «jebemti» ili «pička» u
ovakvom filmu zvuči sasvim prirodno.
Primjedbe
Objavi komentar