Pitanje postoji li doista bog, postoje li raj ili pakao
vjerojatno je jedno od najčešće postavljenih pitanja u ljudskoj povijesti, a
tim se pitanjem bavi i ovaj film, nastao po bestselleru naslovnog junaka Leeja
Strobela iz 80-ih godina. I dok neki vjeruju da to postoji, neki (među kojima
sam i ja, kao i Strobel s početka filma) vjeruju da su to priče za malu djecu u
rangu crvenkapice ili vuka i sedam (ili tri, ne sjećam se više) praščića ili kozlića.
Nakon što mu žena iznenada postane vjernica, ugledni
istraživački novinar Chicago Tribunea Lee Strobel odluči dokazati da bog ne
postoji. On se usredotoči na vjerojatno ključni detalj Biblije i esenciju
kršćanstva, Isusovo uskrsnuće. Intervjuira svećenike, psihologe, liječnike,
filozofe, ne znam koga sve ne kako bi došao do odgovora je li se uskrsnuće
dogodilo baš onako kako je zapisano u evanđeljima, a paralelno s time bavi se i
svojim redovitim novinarskim poslom. Sad, inače ne volim otkrivati što se
događa, ali u ovom filmu nastaloj po istinitoj priči, ispadne da Strobel ne
uspijeva dokazati da je priča iz Biblije pizdarija te i sam na kraju postane
vjernik. I to onako teatralno, draga nema dokaza da je priča o uskrsnuću prijevara, ja vjerujem! Koga god zanima, može proguglati pa vidjeti da je Strobel nakon toga
postao nekakav kršćanski pisac, čak i pastor te se zadnjih tridesetak godina ne
bavi novinarstvom nego piše nekakvu kršćansku literaturu i putuje svijetom i
popuje.
E sad, kako sam uopće ja, koji bi se prije nego ateistom
(onaj koji ne vjeruje da bog ili nešto slično postoji) opisao antiteistom (onaj
koji vjeruje da božanstva ili nešto slično NE postoje), legendarnom kovanicom
koju je smislio genijalni britansko-američki autor Christopher Hitchens,
naletio na ovaj film? Očito sam mislio da će naš istraživač pronaći dokaze da
bog ne postoji! Šalim se, naravno, no volim ovakve kvazifilozofske filmove, a
mislim da kad sam ga uvrstio na vočlistu nisam ni znao za Strobela jer nemam
običaj čitati radnju filmova, volim upasti u nepoznato. Doduše, mislio sam da
će se film stvarno razviti na drugu stranu, no nema veze i ovako sam ga s
relativnim zanimanjem pogledao iako je moj stav sasvim drukčiji od zaključka
kojeg je donio naš istraživač/pastor. Iako da sam proguglao tog Strobela prije
filma vjerojatno bih odustao od gledanja, iako se vrlo brzo da naslutiti kako
će se to sve rasplesti, no ponekad treba dati šansu i drugoj strani i poslušati
argumente s kojima se ne slažeš (a i dalje se s njima ne slažem).
Da se razumijemo, meni je stvarno ne bitno vjeruje li itko u
nešto ili ne. Potpuno mi je svejedno je li neko rimokatolik, grkokatolik,
pravosavac, kopt, musliman ili, ne znam, sikh. Ono što mi najviše smeta kod
religije i religioznih ljudi je njihova agresivnost i nametljivost. Ljudi moji,
vjerujte u što hoćete. Bogove, vragove, čepove od pivskih boca, prazne
akumulatore ili gaće na štapu, ali pustite mene i ljude poput mene na miru da
ne vjerujemo u NIŠTA. Ako smo se zajebali pa raj ili pakao stvarno postoje, naš
problem, samo vas molim onda da nam probate prošvercat koju hladnu pivu dok
lucifer ne gleda. No, da se vratim na film.
Možda bi bilo pregrubo ili presubjektivno nazvati ovaj film
nekakvom kršćanskom propagandom jer Slučaj za Krista, ajde, realno gledano
filmski nije potpuno smeće. Naravno, nije to ni film koji će se dugo pamtiti,
no ovakve priče obično su mi zanimljive (The Man from Earth recimo, isto
nekakva kvazifilozofskoreligijska priča, koja mi je doduše ipak daleko bila
zanimljivija, no gledao sam ga davno, mogao bih utvrditi gradivo uskoro). Koga
zanimaju ovakve filozofske teme, ovo bi moglo biti zanimljivo (relativno), ali
neka ne očekuje neke velike odgovore na važna pitanja.
Primjedbe
Objavi komentar