THE WALL (2017,SAD) – 6/10

Baš sam nedavno razmišljao, ili sam s nekim razgovarao, više se ne mogu sjetiti, kako još nema ni jednog pravog, velikog, ali baš velikog filma o ratu u Iraku, Afganistanu ili Siriji. Dobro, tu je Narednik James koji je čak ako se dobro sjećam pokupio oscara za najbolji film, ali realno, Narednik ne može u istu rečenicu s ratnim klasicima kao što su Apokalipsa, Vod smrti, Spašavanje vojnika Ryana, Tanka crvena linija ili Full Metal Jacket. Ne znam što bih rekao, nadam se da će se kad tad snimiti klasik poput ovih o ovim aktualnim čarkama na istoku, a dok se ne snimi, ostaje nam da se zabavljamo s osrednjoćama kao što je The Wall.

Da se razumijemo, nije Zid loš film. Solidna je to ratna drama, gotovo pa monodrama u kojoj vidimo tek dva američka snajperista, a čujemo glas još jednog snajperista, ali iračkog. No, nije to film koji će se dugo pamtiti nakon što se pogleda. Najjači adut ovog filma svakako je njegov glavni lik, asistent snajperista (ne znam kako se po vojnom rječniku ta funkcija stručno zove, srećom pa sam ćorav i izbjegao sam vojsku) kojeg je utjelovao talentirani britanski glumac Aaron Taylor-Johnson. Bogami, u ovom dečku sigurno ima potencijala, zapamtio sam ga iz prošlogodišnjih Nocturnal Animalsa gdje je igrao glavnog negativca, a sad vidim da bi mu i sljedeći film mogao biti zanimljiv (Outlaw King u režiji Davida MacKenziea, odlični Hell or High Water, koliko mogu vidjeti radi se o čuvenom škotskom kralju Robertu Bruceu i njegovoj borbi protiv Britanaca u 14. stoljeću, a ako se dobro sjećam taj tip u Bravehartu baš i nije opisan nešto čuveno, više je ispao teška pičkica).

Tu je i iskusni holivudski Doug Liman, koji akcijske scene očito ima u malom prstu, a ovo mu je bogami nekako najmanji (da se tako izrazim) film još od devedesetih otkada se posvetio blockbusterima poput Bourneovog identitea, Gdina i gđe Smith i slično. Priča u The Wallu se odvija na samo jednoj lokaciji. U nekakvoj pustinji u Iraku kraj gotovo pa srušenog zida koji služi kao zaklon našem junaku od neprijateljskog snajperista. On i njegov kolega upadnu u zamku i irački snajper ig obojicu rani, a veći dio filma sastoji se u Aaronovom i Iračaninovom nadjebavanju preko toki-vokija. Ispada da je Iračanin zapravo iznimno obrazovan, da govori engleski bolje od nekih Amerikanaca, da pozna radove Edgara Alana Poea i Frosta i da je intelektualno nadmoćniji našem Američaninu, koji je u iračku pustaru stigao negdje iz Arizone ili Nebraske ili tako neke vukojebine. Malo mi, moram priznati, čak i ide na živce to američko kvazi antiratno glumatanje, mi smo za mir, give peace a chance, a kad ono kozojebi izaberu Trumpa, kozojebi ne daju oružje iz svojih kuća i tako. Zato Ameri odjebite, ne pušim te vaše antiratne fore iz današnjih filmova, ratni filmovi iz 70-ih, 80-ih pa i 90-ih u sebi su stvarno i iskreno nosili jednu pravu antiratnu crtu i imali su snažnu poruku (uzmimo samo Lovca na jelene recimo, a o Stoneovoj vijetnamskoj trilogiji da ne govorim, ma što god netko mislio o Oliveru, njegovi filmovi iz 80-ih su jako, jako dobri), a ovo današnje zamotavanje u celofan i priče tipa sori dečki malo smo se zajebali NE PUŠIM. Doviđenja.

IMDB LINK