Nekako sam se potajno nadao da bi ovaj film mogao značiti i povratak na stare staze legendarnog finskog režisera Akija Kaurismäkija, no ćorak, ovaj film mi nikako nije sjep. Usprkos tome što je Aki dobio srebrnog lava za režiju na ovogodišnjem Berlinaleu i što je Toivon toulla poulen u originalu ili The Other Side of Hope na engleskom bio nominiran za zlatnog lava, ovaj film je nažalost pokazao da je Aki i dalje samo sjena nekadašnjeg izvrsnog i zanimljivog filmaša, koji realno gledajući pošten film nije snimio već 15 godina, od dobrog The Man without the Past iz 2002. godine.
Svoje zlatne godine Kaurismäki je proživio krajem 80-ih, početkom 90-ih kad su njegovi Leningrad Cowboysi postali instant hit, a slijedi je možda još i bolji I Hired a Contract Killer. To su bili duhoviti, originalni i jako, jako dobri filmovi. No, od tada Aki kao da reciklira samog sebe i kao da je ostao bez ideja. Ovaj film je snimio šest godina nakon još jednog promašaja (ovaj puta ne samo po mom sudu, nego ga je sasjekla i kritik)a, filma Le Havrea u kojem se stolar iz francuskog lučkog grada smiluje nad klincem iz Afrike koji je ondje stigao ilegalno i njih dva razviju prijateljstvo. I u ovom filmu Kaurismäki je posegnuo za sličnom temom i stvarno mi je žao što Toivon nije ispao bolji film (barem po mom ukusu), nego što je realno mogao jer je sama ideja prilično aktualna i zanimljiva.
Kako stoji u kratkom opisu filma na IMDB-u, vlasnik restorana sprijatelji se s grupom izbjeglica koji su stigli u Finsku (no to baš i nije točno jer se sprijatelji samo s jednim i to nakon što se potuku). No, da bi se to prijateljstvo dogodilo moraju proći gotovo dvije trećine filma. Možda je previše vremena izgubljeno na uvod u kojem Aki oštro kritizira današnju europsku antiimigrantsku politiku Europe ({možda je baš zbog toga film i relativno hvaljen}, prikazuje svoje sunarodnjake kao skupinu neonacista koji samo čekaju kako bi prebili ili nožem ispikali nekog imigranta i opisuje putešestvije naslovnog junaka, Sirijca Khaleda koji u Finskoj odluči potražiti azil, koji mu je naravno odbijen.
Najzanimljiviji, a ujedno i najduhovitiji dio ove humorne drame odvija se u restoranu koji je drugi glavni lik, stari Finac, preuzeo i odlučio preurediti i dovesti u red. U njemu radi skupina živopisnih likova koji gostima serviraju sardine iz konzerve i slične splačine pa odluče restač prenamijeniti u sushu bar i slične cake, koje i nisu toliko loše. I gluma mi je nekako dosta slaba, sve to djeluje dosta neuvjerljivo, gotovo kao da se skupila ekipa iz kvarta i rekla ajmo snimiti neki film. Kad bih izdvojio još neke plusiće, tu su nastupi nekih starih finskih glazbenika, kao da daje omaž Aki samom sebi i legendarnim Cowboysima. No, premalo je to za filmaša Akijeva kalibra i zato sam dosta razočaran, očekivao sam daleko više. Ovo je dosta ispodprosječno za filmaša poput Kaurismakija i nadam se da će danas već 60-godišnji Aki (jebote život, ide to vrijeme) ipak snimiti još barem jedan film u rangu s onima s početka mu karijere.
Primjedbe
Objavi komentar