Za "Amarcord" bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. Kao što je slučaj i s brojnim drugim velikanima poput Akire Kurosawe, Alfreda Hitchcocka ili Stanleyja Kubricka, ni Fellini za života nije dočekao ga američka akademija prepozna i dodijeli mu Oscara, kojeg je dobio tek naknadno za životno djelo. Inače, za Oscara je ovaj talijanski velikan bio nominiran čak 12 puta (za režiju i scenarij) pa tako i za ovu poluatobiografsku humornu dramu, koja je 1973. godine dobila Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja.
Radnju ovog filma Fellini je smjestio u okolicu svog rodnog mjesta, Riminija, u tridesete godine prošlog stoljeća, a priča se ovdje zapravo vrti oko odrastanja jednog tinedjžera. On je okružen potpunim ekscentricima i bizarnim tipovima. Od obitelji pa šire, a gotovo da ne postoji niti jedan stanovnik ovog mjestašca za kojeg bi se moglo reći da je potpuno normalan. Iako je mladić Titta glavni lik, ovaj je film više napravljen kao svojevrsna vinjeta, niz zanimljivih priča o čudacima iz ovog mjesta i o neobičnim događajima vezanim uz ovo pitoreskno mediteransko mjestašce. Amarcord je predivan prikaz mediteranskog načina života na prijelazu razdoblja, u 30-im godinama prošlog stoljeća kad je fašistički režim postajao sve čvršći i sve totalitarniji.
Očito je da je na to razdoblje odrastanja u malom mjestu u vremenu kad se miris rata možda i osjećao negdje u daljini, Fellini gledao sa sjetom i nostalgijom, a teško bi se koji film po pitanju nostalgije mogao mjeriti s Amarcordom. Fellini je možda unikatan autor kad je u pitanju filmsko sanjarenje. Dobar dio filmova kojima se proslavio kao da se nalaze negdje između sna i jave, a iznimka nije ni Amarcord. Simpatične pričice pune tog mediteransko - jadranskog duha za koje je vrlo lako povjerovati da su se neke od njih doista i odigrale na prikazani način. Prekrasno filmsko putovanje stotinjak godina unatrag, a dodatnu dozu šarma ovom filmu daje i jednako divna glazba čuvenog Nina Rote (Slatki život, Kum I i II). Također izrazito sanjiva i upečatljiva filmska glazba poseban je adut ovog filma koji nudi čudesno putovanje osamdesetak godina u prošlost u potpuno otkačenom društvu.
Inače, sam naziv filma dolazi od fraze iz tog dijela Italije "a m'arcord" što znači sjećam se, a ta je složenica potom ušla i u talijanski jezik te se koristi kada se s nostalgijom prisjeća nekih prošlih vremena i uspomena. Lik glavnog lika odnosno Titte, Fellini je osmislio po svom prijatelju iz djetinjstva s kojim je do kraja života ostao blizak. No, iako cijeli film djeluje nevjerojatno lepršavo, gotovo karnevalski, u "Amarcordu" Fellini progovara i o nedostatku savjesti u predratnoj Italiji. Dolazak fašizma prikazan je na prilično groteskan način, no vidimo i ovdje da se ljudi nisu previše obazirali na ono što se iza brda valja i nisu se previše zamarali onime što se sprema sve dok je njima bilo dobro. Podjednako kao prema fašizmu, "Amarcord" je kritičan i prema katoličkoj crkvi koja je u to vrijeme imala snažan utjecaj u Italiji, posebno u ruralnim krajevima. Kao što je sam autor jednom istaknuo, pokušao je na duhovit i sarkastičan način prikazati kako je crkva pokušala Talijane držati u nekom stanju vječne adolescencije pa stoga mnogi likovi u "Amarcordu" nisu kapacitirani za nadilaženje djetinjastih seksualnih fantazija koje će se uglavnom manifestirati u fatalnoj Gradisci.
Iako je i u ranijoj fazi karijere snimao remek djela poput "Slatkog života", "Osam i pol", "Cabirijinih noći" ili "Ulice", "Amarcord" je ipak vrhunac stvaralaštva autora uz kojeg režija djeluje kao nešto nevjerojatno jednostavno, poput disanja i fascinantno je kako je on sve te i najkompliciranije scene izveo tako čisto i jednostavno. Vjerojatno nitko od njegovih kolega filmaša nije imao tako razvijenu maštu poput Fellinija i maestralno on kombinira stvarnost, ljude i događaje iz svojih dječačkih sjećanja s fantazijom i parodijom koja opet ne djeluje nimalo uvredljivo, već kao čudesan spomenik vremena i ljudi. Posve je jasno koliko Fellini uistinu voli sve te ljude i kako se s nostalgijom sjeća svih njih i četrdesetak godina kasnije, kao već čovjek u ozbiljnim godinama puno realnije i jasnije sagledava sve ono što se događalo oko njega.
Primjedbe
Objavi komentar