Kad nekom tu
i tamo dođe da se požali na svoj posao, neka pogleda ovaj dokumentarni film
kineskog redatelja Liang Zhaoa u kojem prati život ljudi koji rade u rudnicima
ugljena, čeličanama i ljevaonicama i sličnim tvornicama smrti u pokrajini
Sečuan. Vizualno prekrasan dokumentarac koji je prije koju godinu bio u
konkurenciji za zlatnog lava u Veneciji, gdje je dobio dvije druge nagrade
pravi je primjer umjetničkog dokumentarca, a na ovog kineskog autora očit je
utjecaj ruskog avangardnog filmaša Andreja Tarkovskog. Oni koji su navikli na
klasične dokumentarce koji se mogu vidjeti na televiziji ili obično budu
popularni među širim masama, mogli bi ostati dosta zatečeni jer Behemoth je
prekrasan primjer opservacijskog, kreativnog dokumentarca sa snažnim artističkim
predznakom.
Nema ovdje glavnog lika ili više njih oko kojih se vrti radnja, ovo je jedan od
onih filmova u kojima autor kamerom bilježi sile prirode, ljude i sve ono što
ih zaokružuje, a ono što je predstavljeno u ovom filmu zaista je zapanjujuće. Behemoth
ovdje ne predstavlja ekstremi poljski metal bend, a ni biblijskog demona
podzemlja po kojem je i ovaj film dobio ime. I potpuno je jasno zašto. Strašna
destrukcija kojom se uništava krajobraz i podzemlje i prizori koji izgledaju
kao da stvarno neki demon planira iskočiti iz utrobe zemlje u trenucima kada
teški strojevi i eksploziv mijenjaju prirodu kako bi se mogli eksploatirati
prvenstveno ugljen, ali i željezo i ostale rude koje skriva podzemlje ovog
terena.
Osim radnika u rudnicima, koji u dobrom dijelu umiru relativno mladi zbog
respiratornih problema, a kako Kineza ima ko Kineza vlasnicima postrojenja nije
ih problem zamijeniti, prati i one koji i dalje žive u okruženju i to na vrlo
sličan način na koji se ondje živjelo stoljećima. Tu su i prikazi kineskih
gradova duhova, odnosno budućih milijunskih gradića sklepanih na brzinu i koji
se sastoje od bezbroj nebodera s garsonjerama na 40 ili 50 katova koji zjape
prazni jer je obližnje nalazište očito potrošeno i više nitko ne živi tamo. Ili
se tek spremaju milijuni ljudi doseliti u ovaj grad koji je izrastao gotovo kao
gljiva poslije kiše. Ovaj film mi se prvenstveno svidio jer je možda i jedan od
najboljih prikaza Kine, te ogromne, a i dalje prilično nepoznate i zatvorene
zemlje, koji sam vidio. I dok obično možemo vidjeti gužvu i vrevu Pekinga,
Šangaja i ostalih megalopolisa, ono što se nalazi iza toga i dalje je prilično
skriveno. Jasno je da će vrlo brzo Kina postati vodeća svjetska velesila, no
koliko god se ova tvornica svijeta trudila prikazati kao zemlja koja se otvara
zapadu i zemlja mogućnosti {što s obzirom na kapacitete i potencijale, ne samo
ljudske} definitivno i je, i dalje je ona, čini mi se, prilično zajebano mjesto
za život.
To je na svojoj koži osjetio i autor ovog filma, vjerojatno najpoznatiji
kineski dokumentarist, čiji su filmovi prikazivani na svim najpoznatijim
svjetskim festivalima. Ali je dobar dio njih bio zabranjen u Kini. Do ovog
filma Liang je bio najpoznatiji po dokumentarcu Peticija, koji je imao
premijeru u Cannesu. Stvaranje ovog filma trajalo je čak 12 godina, a u njemu
se Liang bavio nefunkcioniranjem kineskog pravnog sustava. Čovjek je umalo zbog
tog filma završio u zatvoru, a mogao bih se kladiti i da Behemoth nije bio baš
po volji političkim elitama. No, to je i jedna od dužnosti dokumentarnog filma
danas. Da bude korak ispred i da prikazuje i one aspekte društva i njegovih
anomalija o kojima se inače ne progovara i koji teško inače dospijevaju u žižu
zanimanja. Zato je ovaj film vrijedan, a druga vrijednost Behemotha je što je
on pravi užitak za gledanje u vizualnom smislu i stil kojim ovaj vrsni autor
hvata nevjerojatne prizore i od njih gradi vrlo zanimljivu priču koja na
trenutke može djelovati malo sporo, no s vremenom sve to dobije svoj smisao,
stvarno je fascinantan.
Primjedbe
Objavi komentar