Pokušavao sam uoči gledanja ovog filma što manje čitati brojne kritike, recenzije i slične osvrte na novog Blade Runnera na koje se moglo nabasati i na interentu i po tiskanim izdanjima, no naravno da nisam uspio u tome. Ono što sam ipak uspio primijetiti je da su te kritike u većini slučajeva bile ili izrazito naklonjene filmu i hvalile ga kao moderno remek djelo ili je situacija bila potpuno suprotna i Villeneuveov film je popljuvan i proglašen potpunim promašajem i razočaranjem. Moram priznati da sam i sam uoči ovog filma imao velika očekivanja (originalni Scottov Istrebljivač iz 1982. godine mi je jedan od najdražih filmova svih vremena) pa sam se čak pomalo pribojavao da od svega ne ispadne klasični ćorak. Srećom, to se ipak nije dogodilo.
Blade Runner 2049 izvrstan je film, koji vrlo vjerojatno nikada neće dostići kultni status kao originalan snimljen prije 35 godina, no svejedno je riječ o perfektnom ostvarenju, to je činjenica. U jednom intervjuu otprije nekoliko mjeseci ovaj je francuski Kanađanin rekao nešto u stilu da ga je najviše bilo strah hoće li u svoj film uspjeti preslikati svijet koji je Scott predstavio u originalu. Po tom pitanju Villeneuve ne mora brinuti jer je Blade Runner 2049 vizualno impresivno djelo, jedno od najboljih ostvarenja svih vremena usudio bih se reći po tom pitanju, a svijet koji je prije 35 godina Ridley zamislio sa suradnicima, sada je uz pomoć naprednije tehnologije dodatno unaprijeđen i proširen. Atmosfera iz prethodnika je savršeno pogođena. I dalje je cijeli taj postapokaliptički svijet mračan, hladan, kišovit, no ovaj puta mogu se nazrijeti i poneki tračci sunca. I glazba je na tragu originalnog scorea te su se već legendarni skladatelj filmske glazbe Hans Zimmer i mlada nada Benjamin Wallfisch vješto poigrali s fantastičnim Vangelisovim predloškom.
Inače prilično mi iritantni Ryan Gosling iznenađujuće dobro funkcionira u ovom filmu. Njegov pomalo plastično lik s potpuno bezizražajnom mimikom lica, koji valjda svoj standardni blago teleći pogled i šeretski smiješak ne bi promijenio ni da mu kažeš da je upravio dobio 800 milijuna na lotu ili da mu je cijelu širu familiju satro šleper na Oštarijskim vratima, fino je pogođen za ulogu replikanta koji je zaposlen kao Istrebljivač i lovac na svoje slabije prethodnike. Iako se lice Harrisona Forda kao istrebljivača Deckarda na plakatu pojavljuje rame u rame s Goslingom, njemu je dana epizodna, ali svjedeno prilično bitna uloga i u ovom filmu. Po bezizražajnosti je Goslingu dobro parirala i nizozemka Sylvia Hoeks u ulozi zle replikantice Luv, dok se o ulozi Jareda Leta raspredalo kao o novom genijalnom utjelovljenju negativca neviđenom još od Ledgerovog Jokera (i dalje sam siguran da ni on ne bi dobio Oscara da nije drapio), no Letov pokvareni industrijalac Wallace koji je od Tyrella iz prvog dijela preuzeo proizvodnju replikanata, koju je još i unaprijedio, ipak nije ni sjena Jokera. Nekako mi se čini da ni njegova, kao i uloga Robin Wright u ulozi šefice policije, i nisu dobile previše prostora, no da se tom još posvetilo pažnje, tada bi film trajao vjerojatno još dulje od ionako predugačkih 2 sata i 40 minuta (to mi je možda i najveća zamjerka, da je film predugačak i da se sve to jednako kvalitetno i uvjerljivo moglo ispričati i za barem dvadesetak minuta manje, 160 minuta je puno sjediti na jednom mjestu. I to bez cigarete).
Naišao sam u
recenzijama na koje sam naletio i na puno zamjerki na samu priču, koja je po
meni, više manje korektna, bez puno ćorsokaka i šupljina u koje se lako moglo
upasti i sve je na kraju (ovaj puta) fino objašnjeno i sve je tu jasno. Ne
ostaju nakon odgledavanja filma nikakve velike dvojbe kao nakon originala i
vječite dvojbe je li Deckard čovjek ili je replikant (iako ni ovdje ne dobivamo
precizan odgovor i na to pitanje, meni se nekako čini da je situacija sada ipak
jasnija). Nakon što smo u originalu gledali priču smještenu u 2019. godinu,
sada je godina 2049., a replikanti su i dalje u modi. U odnosu na tridesetak
godina ranije sada su i dodatno unaprijeđeni, a važno je napomenuti da se
nekoliko godina nakon originalnog filma dogodila još jedna kataklizma koja je
izbrisala praktički sve digitalne zapise tako da je dobar dio povijesti
izgubljen.
Već u uvodnoj
sceni vidimo replikanta K (Gosling) odmah na zadatku. I on, baš kao i Deckard,
ima zadaću hvatati replikante starije generacije i slati ih u mirovinu (ubijati
ih, naravno). On živi sa svojom hologramskom djevojkom Joi, a nakon jednog
zadatka kad pronađe tragove da je jedna od replikantica prije tridesetak godina
rodila dijete počinje se u njemu stvarati sumnja i počinje drugačije
promišljati o tome tko je zapravo on. Sada se opet vraćamo na vladara svemira,
bogatog industrijalca Wallacea (možda malo prekarikaturalan lik za moj ukus),
koji vrlo brzo sazna za K-ovo otkriće i kreće u potragu za tim djetetom -
mutantom, koje bi moglo biti karika koja nedostaje u završnom unaprijeđenju
proizvodnje replikanata (koji i dalje uglavnom služe kao robovska radna snaga)
i preuzimanja vascelog kozmosa. Iako je K replikant koji se redovito
provjerava, on se počinje otimati kontroli i kreće u vlastitu istragu ne samo tog
otkrića, nego i samog sebe, a taj ga put odvodi ondje gdje ni sam vjerojatno
nije očekivao.
Važno je
istaknuti da je i na ovoj priči radio scenarist originalnog filma nastalog po
književnom predlošku Philipa K. Dicka, Hampton Fancher. No, kako je Fancheru
već gotovo 80 godina na grbači, kao pomoćna radna snaga stigao je Michael
Greene, scenarist s priličnim iskustvom na znanstvenoj fantastici. Inače, na
razvoju priče za nastavak Istrebljivača počelo se raditi prije dvadesetak
godina, a tijekom tog razdoblja razmatralo se o više mogućih smjerova u kojima
bi priča trebala ići. Jedna od opcija bila je da se nitko od likova iz
originala neće pojaviti, pa tako ni Deckard, no na kraju je očito postignut
kompromis. Odmah ću reći da predznanje originalnog Blade Runnera nije nužno za
shvaćanje ovog filma, ali je zato itekako dobrodošlo i zato bih preporučio da
se prije gledanja Villenueveovog djela pogleda klasik Ridleyja Scotta. U priči
koja je na koncu i ušla u finalnu verziju filma stvarno ne mogu pronaći neku
ozbiljniju zamjerku. Više -manje sve je tu na svome mjestu, iako će sigurno
biti i onih pitanja a zašto je ovo onako, a ono ovako. u originalu je ovo, tu
je to.
Vrlo zahtjevnu zadaću ekipa predvođena ponajboljim redateljem današnjicem
Villenueveom (ako netko misli da tu lupetam samo neka pogleda recimo Incendies,
kanadski film koji ga je i torpedirao u orbitu, nakon kojeg Denis samo niže
jako dobre i odlične filmove kao što su Prisoners, Enemy, Sicario i Arrival)
odradila je u skladu s očekivanjima fanova ovog kultnog filma. Mislim da svi
mogu biti sasvim zadovoljni. I oni koji su tražili akciju, ali i oni koji su
tražili i zadiranje u određena područja filozofije ili etike i promišljanja o
budućnosti jedine nam zemlje, jer i toga ima pregršt. Blade Runner 2049
definitivno je jedan od onih filmova koji tjera na promišljanje i otvara mnoge
zanimljive i aktualne teme kao što su suživot ljudi i robota (što će se u
bližoj ili daljoj budućnosti sigurno i dogoditi), genetske manipulacije,
zagađenosti, hiperpopulacije, ali i mogućnosti ljubavi između ljudi (znam da je
K ovdje replikant, ali on ima sva svojstva čovjeka) i kompjuterski stvorenih
stvorenja kao što je prekrasna hologramka koju je ovdje utjelovila Kubanka Ana
de Armas. U svakom slučaju, Blade Runner 2049 jedan je od filmova godine i
svakome pravom ljubitelju filma bih preporučio da ga pogleda pa makar mu se i
ne svidio kao meni.
Primjedbe
Objavi komentar