Uz
Freddyja Krugera, Jasona iz Petka 13., Pinheada iz Hellraisera i klauna
Pennywisea iz Onog, Leatherface je vjerojatno jedan od najpoznatijih negativaca
u svijetu horora. Lik sadističkog imbecilnog manijaka koji s motornom pilom u
ruci i maskom od svog lica preko svog lica naganja tinejdžere jedan je od
prijelomnih trenutaka u povijesti horora. Kad je 1972. godine nedavno preminuli
Tobe Hooper izbacio Teksaški masakr motornom pilom, to je bio potpuni šok.
Takav horor do tada nije viđen i film nastao praktički u Hooperovoj kućnoj
radinosti postao je jedan od filmova s najvećim profitom u povijesti i s
budžetom od nekoliko tisuća dolara zaradio do danas desetke milijuna dolara.
Nakon
Teksaškog masakra ništa više u hororu nije bilo isto. Mnogi su pokušavali
kopirati Hooperovo horor remek djelo, a do danas je valjda snimljeno na tisuće
filmova o tinejdžerim koji zalutaju negdje u američkim (i ostalim svjetskim)
vukojebinama pa ih naganjaju i masakriraju retardirani plodovi incesta ili
slični poluimbecili. I Hooperovo djelo do danas je na desetke puta obrađivano,
snimani su rimejci, nastavci, ne znam što sve ne, čak je i on sam osamdesetih
godina snimio nastavak ovog filma koji nije bio ni izbliza tako dobar, ali nije
bio ni loš, a sada smo dobili i Leatherface: Početak.
Možda
bi bilo bolje da nismo jer ovo je stvarno grozan film. I po kvaliteti i po
sadržaju, a autori su se očito držali onoga kad nemaš zanimljivu i dobru priču
utrpaj unutra gnjusnih, morbidnih i odvratnih scena kako bi time šokirao. No,
ako im nitko nije rekao i to je isprobano već valjda na milijarde puta, a kad
se nešto radi potpuno na silu kao što je tu ubačeno nekolicina stvarno
nepotrebno odurnih scena, onda iz toga ne može ispasti ništa dobro. Taj dio s
nepotrebnim ekstremnim nasiljem nije me nimalo oduševio, a još manje me
oduševila sama priča, kao i njena izvedba. Ne smeta meni to nasilje pa čak ni
ono ultraekstremno ili po nekakvim mjerilima ultrabolesno kad ono ima smisla i
svrhu u pojedinom filmu. Ali mi zato užasno smetaju scene u kojima se tipovi na
pola režu motornim pilama iz puke potrebe da se šokira, a takve stvari uopće
nisu potrebne i nikakve jeze, suspensea ili osjećaja straha nema tijekom cijelog filma i takvim postupcima se nekako neprirodno pokušava stvoriti dojam strašnog horora. Ne ide to tako. Pa kad se sjetimo originalnog Teksaškog masakra, tamo zapravo
uopće i nije bilo nekog pretjeranog nasilja, posebno kad se gleda iz današnjeg rakursa,
a svejedno je to i danas jedan od najboljih horora ikad snimljenih.
Nakon
što obitelj Kožnolicić, prava obitelj najokorjelijih teksaških redneka, ničim
izazvana ubije nekoliko ljudi, mladi Leatherface, za kojeg saznamo da se zove
Jed bude oduzet od svoje krasne obitelji. Iako bi se na prvu možda pomislilo da
bi to mogao biti dobar korak za razvoj mlado Jeda, nakon desetak, petnaestak
godina vidimo mladog sadista u nastajanju u ludari. Tamo on provodi vrijeme s
ostatkom luđaka i idiota, a jednog dana u posjet mu dođe mama. Kad je čuvari ne
puste svome sinčiću, ona izazove potpuno sranje u ludari pa hrpa tih imbecila
zbriše van, a među njima je i naš mladi Jed, koji se sada zove drukčije. No,
loša i usiljena priča, čak i nije ono najgore u ovom filmu, prepunom takvih
nelogičnosti i rupa da bi se u njih sa svojom jahtom mogao uparkirati
Horvatinčić. Bez obzira što ću sada dosta zaspojlati, jer nekako vjerujem i
toplo se nadam da se baš neće puno ljudi odlučiti na gledanje ovog smeća od
filma, iako sigurno ima i onih koji uživaju u teškom trešu, izdvojit ću samo
neke od najočitijih rupčaga i potpunih bedastoća i to samo iz prvog dijela
filma.
Rupa
prva: Na samom početku filma vidimo obitelj kako je na zajedničkom ručku ili
večeri, a pored stola imaju zavezanog tipa. Tko je on, zašto su ga oteli, što
im je jadan skrivio, uopće se ne zna, a imbecili malog Jeda odmah na početku
tjeraju na inicijaciju. Mali Jedić plače i nije baš oduševljen idejom da s
motorkom iskasapi neznanca, ekipa se smije, a kad dečec to ne napravi,
izmrcvari ga netko od braće. Potpuno nepotrebno i debilno, kao ajmo odmah na
početku pokazati da je ovo pravi horor i da će tu krv teći u potocima. S druge
strane da li to znači da ova nakupina mongoloida iz čistog čejfa ubija ljude
30, 40 godina ili koliko već, a nitko ne uspijeva kroz toliko vremensko
razdoblje shvatiti da je baš o njima riječ?
Rupa
druga: Mali Jed namami dvoje mladih da upadnu u nekakvi napušteni štagalj. Za
njim krene djevojka, gdje je ubije njegov brat, a ispostavi se da je ta
djevojka kći šerifa. I da situacija bude gora, iako je ubijena kći od očito
dosta nasilnog i opasnog policajca, nitko od članova obitelji nije uhićen. Samo
je mali Đedić oduzet od ove monstruozne obitelji kako bi se odgajao u nekom
sigurnijem i boljem okruženju. Kao što već znamo, to bolje okruženje pokazalo
se kao ludnica za mlade u kojem su potpuni luđaci i monstrumi, koji se kolju i
ubijaju u toj ustanovi, a još luđi od njih su i direktor bolnice i njegovi pomagači
koji uživaju u mučenju zatvorenih luđaka. Ono što me ovdje muči je kako je
moguće da nitko drugi od članova njegove obitelji (posebno Jedov brat koji je i
ubio curičku) nije strpan u zatvor. Svi dolaze na mjesto zločina, skuplja se
ondje hrpa policije, tu je i uplakani tata, očekuješ da će on sam golim rukama
zadaviti sve Kožnoliciće, ali ne. Najebe samo mali Jed, kojeg odvajaju od
obitelji.
Rupa
treća: Ovo je posljednja rupa koju ću istaknuti, iako ih ima još pregršt, no
ova me nekako najviše bode u oči. Budući Leatherface, jedan od najvećih sadista
i najpoznatijih ubojica u povijesti filma zapravo je simpatičan i fino odgojen
mladić, skoro pa pozitivac {sve do same završnice filma}. Vidimo kako je on u
ludari nekakav glas razuma među ekipom u pidžamama, brine se za te idiote, a
kad pobjegnu van iz teksaške popovače on je, uz mladu medicinsku sestru, zapravo
jedini pozitivac u ovoj priči. Neću sada otkrivati kako se Jed iz finog,
pristalog i brižnog mladića pretvori u monstruma Leatherfacea iako je i to više
nego nategnuto i zbrljano i potpuno neuvjerljivo, a tu je i jedna posebno imbecilna i umobolna scena u kojoj se
Jed, sestra i klinac od kojih 250 kila od potjere sakriju u utrobu mrtve krave.
Prestrašno. Ne očekujem ja da horor bude pretjerano pametan ili logičan, ali ljudi, dajte barem nemojte toliko poglupljivati priču da ona postane stvarno imbecilna.
Ne
mogu sada reći da se rahmetli Tobe okreće u grobu zbog ove idiotarije jer je i
sam u njoj sudjelovao te je naveden kao jedan od izvršnih producenata. Realno
gledajući, i on je sam naštancao dosta filmova za koje se teško može reći da su
bili kvalitetni, a uz Teksaški masakr i njegov nastavak s kojim je otišao na
prilično drugu stranu, izdvojio bih tek Poltergeista. Tko zna, možda je prije odlaska
vidio radnu verziju ovog filma pa ga je takvo kasapljenje njegove priče
otjeralo u iznenadnu smrt, a Leatherface je stvarno nepotrebno mrcvarenje
poznate priče i možda najbolji pokazatelj svega onoga što danas u Hollywoodu ne
valja. Daleko od toga da Ameri i dalje ne izbacuju pregršt dobrih, jako dobrih
i odličnih filmova, no nekako je simptomatično da je dobrih ideja sve manje.
Nauštrb toga konstatno se recikliraju stari filmovi i vrte već toliko puta
prežvakane priče i ideje, a većina toga pokaže se kao potpuni fijasko. Ista je
priča i s ovim stvarno bezveznim filmom.
Primjedbe
Objavi komentar