Prilično
neobična sf drama smještena u blisku budućnost, u vrijeme kad je tehnologija
već toliko uznapredovala da preminule članove obitelji ili koga već dragog mogu
zamijeniti njihovi hologramski dvojnici. Odmah na početku filma vidimo
86-godišnju Marjorie u društvu dvostruko mlađeg muškarca (Jon Hamm iz Mad Men),
a ubrzo otkrijemo da je Walter njezin davno umrli muž, kojeg su njezina kći
(Geena Davis, pa nju nisam nigdje vidio već godinama) i zet (Tim Robbins)
nabavili kako bi već ishlapjeloj starici pravio društvo i kako se baba ne bi
osjećala usamljenom. No, kako se ovaj stvarno jako spor film puževim korakom
počinje razvijati polako se počinje naslućivati da tu nešto stvarno ne štima.
Čini
mi se da je glavna poruka ovog filma bila natjerati gledatelje na promišljanje
o budućnosti i tome što nam ona donosi, kao i koliko su naša sjećanja zapravo točna i precizna. Uvjeren sam da će se nešto slično u
budućnosti moći i postići, vjerojatno još i u sofisticiranijem obliku i da će
se ljudska moždana aktivnost seliti na nekakve servere i da ćemo možda
nastaviti postojati u nekakvom metafizičkom obliku. Hoćemo li to stvarno biti
mi i hoće li se tim kompjuterskim nama stvoriti nekakvo hologramsko, robotsko
ili ne znam kakvo tijelo, tko će ga znati i hoćemo li i u takvom agregatnom
stanju imati svijest i kakva će ona biti, to me baš zanima, no nažalost mislim
da moja generacija baš i neće toliko poživjeti da to sazna. Nekako mi je
logičnije vjerovati s obzirom na znanost koja napreduje brzinom zapravo
neshvatljivom posljednjem čovjeku da će to postati nekakva verzija raja u kojem
će svjest pojedinca ostati sačuvana, od priče koja nam se prodaje kroz religiju
i djeluje mi toliko rupičasto i neuvjerljivo da mi je vjerojatnije da roda nosi
bebe ili da djed mraz negdje na sjeveru Finske pakira darove djeci nego da
postoje raj ili pakao na način koji se opisuju u Bibliji.
Osim
toga, u ovom filmu dosta se pažnje posvećuje i ljudskom pamćenju, što je ono
zapravo i koliko se dobro bilo čega mi sjećamo. Da li doista pamtimo pojedini
trenutak kad se i točno kako on dogodio ili naš mozak prilikom prisjećanje
procesuira naše posljednje sjećanje na taj trenutak koje je potom uljepšano i
nije nam ostalo u memoriji točno onako kako se dogodilo, već ga pamtimo onako
kako mislimo da se dogodilo. Opet sam ja malo zaglibilo u dubokoj filozofiji,
ponese me nekad pa se igram Baruha de Spinoze, no Marjorie Prime jedan je od
takvih filmova. Sprovoznih art drama koje tjeraju na razmišljanje o određenoj
temi, a čim sam ja tako zabrazdio, jasno je da i nije toliko loš. Nije baš
nešto pretjerano i dobar, to je jedan od onih filmova koji ostavlja svakom da
si protumači što je pjesnik (ovaj puta pjesnik je art-redatelj Michael
Almereyda, možda najpoznatiji po modernističkoj verziji Hamleta, kojeg je
smjestio u današnji New York s Ethanom Hawkeom u ulozi danskog kraljevića)
zapravo htio reći.
Primjedbe
Objavi komentar