"Scream for me Sarajevo" film je o jednom nevjerojatnom događaju za koji je
mrvicu nedostajalo da ostane zapamćen samo u memoriji malog broja ljudi koji su
mu svjedočili. No, sva sreća tri Sarajlije mlađe generacije, scenarist Jasenko
Pašić, redatelj Tarik Hodžić i producent Adnan Ćuhara uspjeli su spasiti
zaborava dolazak u ovaj grad koji je pod opsadom bio dulje od Staljingrada
jednog od najvećih velikana rock glazbe, Brucea Dickinsona, legendarnog pjevača
i glavne pokretačke snage britanskih legendi Iron Maidena.
I nije Bruce došao u Sarajevo kao neki nakon rata pa se tamo naslikavao 1996.
ili 1997. godine. On je u opkoljeni grad stigao usred samog kreševa, u kasnu
jesen 1994. godine, točnije 14. prosinca te godine kad su na Sarajevo
svakodnevno padale stotine granata s obližnjih brda, prva linija fronta
praktički je bila u samom gradu, a snajperisti su i dalje sijali smrt među
civilima. Moram priznati da nisam imao pojma o ovom događaju i da je Dickinson
stvarno u Sarajevu imao svirku u to ratno vrijeme. Stvarno bi bio užasan grijeh
da je ova prekrasna priča ne samo o jednom velikom događaju i o jednom divnom
čovjeku velika srca utonula u zaborav, no "Scream for me Sarajevo" nije samo film
o Dickinsonu. Ovaj je film ujedno i oda jednom nepokorenom gradu i duhu
njegovih ljudi, koji su preživjeli nezamislivo.
Što je za
sarajevsku mladost značio dolazak jednog istinskog velikana ne može se opisati
riječima. Vrištao je Bruce za Sarajevo, a vrištala je i sarajevska mladost za
njega. U trenucima kad su iz tog grada svi koji su mogli bježali glavom bez
obzira, Dickinson se sa svojim pratećim bendom hrabro zaputio u nepoznato. I to
ne nepoznato u smislu da nije znao da je Sarajevo pod opsadom i da ondje već
dulje od dvije godine traje bespoštedni rat, već u smislu da ni u najgorim
snovima nije mogao zamisliti razmjere strahote koja se ondje događala. I sam je
priznao da mu je polutajni koncert za koji se u opkoljenom Sarajevu saznalo tek
koji sat prije nego što je počeo, no svejedno je na njega došlo bezbroj ljudi,
jedan od onih koncerata koji će zauvijek pamtiti. Kaže Bruce lijepo u filmu da
valjda nakon stotina koncerata koje je održao ljudi su se mirno razišli
kućama i vratili sutradan svakodnevnim životima, no ovaj puta stvarno je bilo
to pitanje života i smrti. Mislim da je nemoguće zamisliti i opisati što su ti
ljudi pomislili kad su stvarno na pozornici vidjeli Dickinsona jer je dobar dio
njih sve do početka koncerta mislio da je riječ o najobičnijoj zajebanciji i
podvali.
Rock glazba dobrom dijelu mladih Sarajlija u tom je dobu bila svojevrsni
eskapizam i bijeg iz užasne stvarnosti. Dok su granate padale i rušile kuće,
klinci od 16 ili 17 godina u podrumima su s gitarama u rukama čekali da stigne
struja pa da mogu zasvirati. Ono što me također fasciniralo je i ta intenzivna
i bogata rock scena koja je postajala ondje u ovim neljudskim okolnostima, a
junaci filma i sami kažu da iako im je to definitivno bilo najstrašnije i
najšokantnije razdoblje u životu, bilo je to vrijeme kad su bili najpovezaniji.
Vjerojatno kad si svjestan da ti svaki dan može biti zadnji onda tako i živiš,
ne brineš puno za materijalno i nekako si iskreniji. Bit će da je tako, no
svejedno se ne bih volio u to uvjeriti na vlastitoj koži.
Primjedbe
Objavi komentar