Jedno od
ugodnijih prošlogodišnjih iznenađenja, po mom skromnom izboru najbolji
španjolski film u 2016. godini, a konkurencija je lani stvarno bila ondje
iznimna (da spomenem samo Cien anos de perdon, Que dios nos perdone, El hombre
de las mil caras, sve redom dobri i jako dobri filmovi). S mojim izborom
složili su se i španjolski filmski kritičari (ili bolje rečeno ja sam se složio
s njima) te su ovom filmu koji se u originalu naziva "Tarde para la ira", dodijelili niz nagrada, među kojima za
najbolji film, cijeli glumački ansambl predvođen sjajnim Gabrielom de la
Torreom pobrao je nagrade, kao i Raul Arevalo za najboljeg mladog redatelja i
za najbolji scenarij. Ovaj je film trijumfirao i na prestižnoj Goya nagradi
(također sve najvažnije je pokupio), a kad ga se pogleda potpuno je jasno zašto
je ovaj film sve toliko oduševio.
Šokantna
priča o naizgled mirnom i povučenom čovjeku, koji je prije nekoliko godina
ostao bez trudne supruge. Ona je ubijena tijekom pljačke banke, a Jose u
perfektnoj izvedbi De la Torrea (po meni top 5 uloga 2016.) je i dalje živ samo
iz jednog, jedinog razloga - osvete. Naplata računa onima odgovornim za smrt
njegove ženice jedino je što ga vuče dalje, a Jose je svoj plan brižno isplanirao
i pritom nema milosti prema nikome tko mu se nađe na putu. Ova kombinacija
trilera i drame jedan je od onih filmova koji gledatelje drže za ekran od
prve do zadnje minute i nema tu ni sekunde praznog hoda. Od samog početka
ovaj film udara ravno u glavu, bez puno nepotrebnog uvoda i kreće se kotrljati,
a ono u što se pretvori Jose, kojeg na početku vidimo kao prosječnog čovjeka
kakvog svakodnevno možemo sresti u svojoj omiljenoj birtiji, gotovo pa je
nezamislivo.
Inače, scenarist i redatelj Raul Arevalo poznati je španjolski glumac, kojeg se zadnjih godina moglo vidjeti u pregršt poznatih filmova (kao što su već spomenuti Cien anos de perdon, La isla minima, Balada tristede trompeta itd). Iako mu je Bijes strpljivog čovjeka redateljski i scenaristički prvijenac to se ni po čemu ne bi moglo ni pomisliti, a način na koji je ovaj film samo odjednom iz nečega što na prvu izgleda kao romantična drama pretvorio u pravi film osvete i punokrvni triler, stvarno je fascinantno. I dok možda i najpoznatiji španjolski filmaš u zadnjih tridesetak godina Pedro Almodovar posljednjih desetak godina polako gubi ritam i izbacuje više manje osrednja ostvarenja (izuzetak je tak bizarni Koža u kojoj živim), nema zime za španjolski film jer se posljednjih godina pojavljuje niz novih mladih snaga. Tu svakako spada i Arevalo, koji za sada nema najavljen nijedan film u kojem će se naći iza kamere, no ne sumnjam da će u bliskoj budućnosti izbaciti još koju sličnu dobru priču.
Primjedbe
Objavi komentar