Egzorcizam
se kao tema kroz horor provlači valjda otkako je filmske vrpce, a visoko je
letvicu u tom podžanru postavio Friedkin sa svojim klasikom iz 1973. godine. Nažalost,
ni blizu Egzorcistu nije stigao Crucifixion francuskog filmaša Xaviera Gensa, koji se prije
točno deset godina proslavio kultnim hororom Frontiers. Taj je film uz Haute
Tension Alexandra Aje, Martyrs Pascala Launiera te Kalvariju Belgijanca
Fabricea du Wilza bio vrhunac uzleta francuskog horora proteklog desetljeća, a
taj je fenomen nazvan novi francuski ekstremitet. Lako je naslutiti zašto je
taj stil dobio takav naziv – svi su ti horori redom bili doista ekstremno
nasilni pa tako i Gensov Frontiers. Iako su bili prilično nasilni, bili su to
čisto dobri filmovi, a nakon čitavog desetljeća Gens se odlučio vratiti istinskom
hororu.
Nakon
Granice otišao je on u Ameriku i V. Britaniju, snimao tamo Hitmana (kojeg sam
vjerojatno propustio, uopće se ne sjećam tog filma) i vrlo dobar sf-horor
Divide i pokazao da jednom horor majstor uvijek ostaje horor majstor. Na svoju
(a i na moju) žalost s ovim filmom nije stigao ni blizu Frontiersa, a ni
Dividea, no i dalje mislim za njega da je majstor zanata, a to će nadam se u
budućnosti potvrditi. Priča o opsjednutosti sotonom, đavlom, vragom ili kako ga
već tko zvao dobro je poznata, a ni tu nema ništa novog niti pretjerano
originalnog. Osim što je loptica sada prebačena s rimokatoličke na pravoslavnu
crkvu. Eto, i pravoslavci očito vole istjerivati đavola iz opsjednutih žena,
djevojaka i djevojčica (ima li koji film da je opsjednut muškarac?), a vražić
ovaj puta jednog od svojih demona odluči nastaniti u mladoj rumunjskoj časnoj
sestri.
Prilikom
izvođenja rituala egzorcizma sestra umre, a svećenik i nekoliko drugih časnih
sestara koje su sudjelovale u obredu završe u zatvoru. Za tu priču nekako sazna
mlada britanska novinarka, koja uspije svog urednika (koji joj je ujedno i
ujak) uvjeriti da je pošalje u Rumunjsku da istraži slučaj, a dalje se lako
može naslutiti u kojem smjeru se razvija priča. Nije ovaj film ni približno strašan ili ekstremno nasilan kao što se od Gensa možda moglo očekivati.
Odmah
da naglasim, horori, ali i ostali filmovi u kojima je tema okultno,
opsjednutost, rituali, sotonizam i slično u startu su mi vrlo zanimljivi i
interesantni (odmah mi na pamet padnu recimo Deveta vata ili Rosemaryjna beba
od Polanskog). Kao ljubitelju
horora to mi obično djeluje kao teren iz kojeg se može svašta zanimljivog izroditi. No,
ovoga puta baš i nije. Ne mogu reći da me Raspeće nešto pretjerano oduševilo,
čak sam pomalo ostao i razočaran jer je sve ispalo previše predvidivo za moj
ukus. Ima tu nekih zanimljivih stvari, a bogami ima tu i teških nebuloza. Jasna
stvar da je horor čista fikcija i da tu ne treba očekivati kod filma da bude
pretjerano realan ili slično i na to sam u startu i spreman, no neke gluposti
me znaju strašno ubosti u oči. U ovom filmu najviše me zasmetao jedan naizgled
nebitan detalj, a to je da ovdje nema Rumunja koji ne priča tečno engleski. Da
situacija bude bolja, ne odvija se tu radnja u Bukureštu, Temišvaru, a bogami
ni u Cluju, već u nekoj zabiti, nekakvom rumunjskom Tociljevcu. A svi pričaju
engleski k'o da su završili Oxford. Čak i rumunjski cigići spikaju ingliš,
čekao sam samo da još tečno engleski prozbori i mali cigo koji je nijem.
Da
ne duljim pretjerano i nepotrebno, Raspeće je slabašan film i od povratka Gensa
u čiste horor vode očekivao sam puno više. No, dobit će Xavier uskoro još jednu
šansu jer mu se ubrzo treba pojaviti još jedan film koji se opisuje kao
kombinacija horora, pustolovine i sf-a. Ovaj puta snima u španjolsko –
francuskoj koprodukciji i film se zove «Cold skin» (bit će na engleskom
jeziku), priča je smještena u razdoblje nakon Prvog svjetskog rata, a djeluje
mi da bi ovo mogla biti prava spuki priča, možda s njom dostigne kvalitetu svog
dugometražnog prvijenca. Krajnji je čas.
Primjedbe
Objavi komentar