Ovaj se film na kraju pokazao možda mrvicu melodramatičan i sladunjav za moj ukus, no bez obzira na tu moju sitnu osobnu neprijatnost, The Glass Castle je sasvim korektan, čak i dobar film. Na prvu sam se pobojao da bi ovo mogao biti još jedan filmski klon, odnosno preslika prošlogodišnjeg Captain Fantastic, filma o obitelji anarhista koja je odlučila odbaciti blagodati ili okove civilizacije (ovisi iz kojeg kuta gledaš} i živjeti negdje u planini ili šumi, no srećom pa se to nije dogodilo. Doduše određene sličnosti postaje jer kao i u kapetanu i ovdje je pater familias (Woody Harrelson) nekakav kvazianarhist koji je sa ženom (Naomi Watts) i četvero djece odlučio živjeti prilično proleterski, ma gotovo nomadski. I Woody i Naomi tako svoju dječicu sami uče kod kuće, bolnica je skupa glupost i najbolje se liječiti doma prirodnom medicinom, a novac je izmišljotina eksploatatora potlačenih masa.
No, život od gole ljubavi i od čistog planinskog zraka za ovu se obitelj i nije pokazao pretjerano dobitnom kombinacijom, uvidi se to vrlo brzo, jer radnja filma skače kroz više vremenskih razdoblja. U jednom dijelu pratimo uspone i padove ove obitelji dok su klinci odrastali, a u drugom vidimo jednu od kćeri (Brie Larson) kako već kao odrasla žena živi u New Yorku i ponovno pokušava izgraditi odnose s ocem. Inače, ovaj je film snimljen po knjizi koju je napisala Jeannette Walls, lik koji je u filmu utjelovila Brie, a zadaća da režira ovaj film pripala je ne previše poznatom Destinu Danielu Crettinu, tipu koji je do sada bio poznatiji po kratkim, nego po cjelovečernjim filmovima.
I nema se čovjeku tu što prigovoriti, školski je on tu odradio posao, no ipak to nije film koji je na mene ostavio efekt koji bi se priželjkivao. Za razliku od Kapetana fantastičnog, koji je bio iznimno simpatična gorko-slatka humorna drama, Dvorac od stakla je klasična i podosta sentimentalna drama. Nije to nešto loše, no ponekad i dramu povremeno nije loše razbiti humorom, pokazalo se to kao dobitna kombinacija u Kapetanu.
Primjedbe
Objavi komentar