Evo i jednog poluhorora koji je moj omiljen Koreanac (ili Korejac,
ko će ga više znati) Chan-wook Park snimio prije koju godinu na temu
vampira. Naravno, s obzirom da je ovdje riječ o Parku pa svi oni koji su
upoznati s njegovim likom i djelom lako mogu naslutiti da tu nikako
posrijedi ne može biti klasična horor priča, već je ovo klasični
parkovski križanac više žanrova, od horora i fantazije pa do drame, čak i
romanse. Realno gledajući, Žeđ je definitivno do sada najbliže Parkovo
koketiranje s hororom, većina njegovih ranijih uradaka kad bi se morala
ukalupiti stavila bi se u trilere, dok su mu posljednja dva filma
(Stoker i Sluškinja) ipak najbliže drami.
Park je ideju za Žeđ pronašao u romanu "Therese Raquin" Emila Zole, no naravno da je Zolinu ljubavnu romanesku prilično dobri naš Chan-wook izmijenio, prilagodio i smjestio je u današnju Koreju. U središtu priče je korejski katolički svećenik Sang-Hyun (u izvedbi jednog od najpoznatijih korejskih glumaca (Kang-ho Song - Snowpiercer, Memories of Murder, Mr.Vengeance, The Host). On radi u bolnici kako bi pružao posljednju utjehu bolesnicima, a ubrzo se odluči dobrovoljno prijaviti na eksperiment u kojem se traži lijek za smrtonosni Emmanuel virus koji pogađa najviše upravo svećenike i misionare. No, eksperiment pođe po zlu i svi pokusni kunići umru pa tako i naš svećenik, koji ipak ubrzo čudesno preživi, jedini među 500 ostalih osoba podvrgnutih ovom testiranju. Vijest o njegovom čudesnom oporavku ubrzo se proširi među pukom, koji ga počne štovati kao sveca, no istina je potpuno drukčija. Svećenik je preživjeo samo što se zarazio još puno opasnijom bolešću - vampirizmom, a jedini način da poništi simptome Emmanuel virusa je ljudska krv. No, svećenik kao svećenik, ubrzo se zaljubi u ženu svog prijatelja iz djetinjstva, a tu se situacija dodatno zakomplicira.
Pa iako je u središtu ove priče vampir i Park je sam naglasio da ovo nije klasični film o vampirima, nego o strasti i ljubavnom trokutu. Osim što je velemajstor u pričanju priča i njihovom prenošenju na film, Park je također i redatelj sa savršeno istančanim osjećajem za kadar i detalje. Način na koji je on prezentirao ovu vampirsku romansu jednostavno je fascinantan, priča je to puna preokreta i iznenađenja, koja se usput bavi i brojnim moralnim dvojbama. Naš povampireni svećenik potpuno je svjestan razlika između dobra i zla i čovjek je to s izrazitim vjerskim osjećajima, a Park i na njegovom primjeru pokazuje da ljudi ipak ne mogu protiv svoje prirode. Unatoč svojim unutarnjim borbama i unatoč tome što je svjestan da je sve što radi zapravo grijeh, svećenik se ne može oduprijeti svojim instinktima i požudi, što, pokazat će se, u propast ne odvede samo njega, već i sve oko njega.
Kako je ovo romansa baš koliko je i horor, mogu se očekivati i prilično eksplicitne ljubavne scene, no zato je nasilnih trenutaka tu ipak puno manje nego u prosječnom Parkovom filmu. Žeđ je ujedno i prvi korejski "mainstream" film u povijesti u kojem imamo "full frontal male nudity" kako bi to rekli američki cenzori, no unatoč svojoj eksplicitnosti, Žeđ je odmah nakon premijere nanizala pregršt nagrada i Parka učvrstila među vodećim svjetskim modernistima, a ujedno mu donijela i nagradu žirija na festivalu u Cannesu. Veliki fan Parkovih filmova je i Quentin Tarantino, a Žeđ je klasični primjer njegovog filmskog izričaja. Možda Žeđ i nije najbolji Parkov film, no svakako je to djelo vrijedno gledanja i uživanja u originalnoj i upečatljivoj naraciji, ali i realizaciji jednog od najvećih redatelja današnjice, redatelja kojeg su mnogi u njegovoj domovini pokušali kopirati, ali tek su rijetki djelomično uspjeli.
Park je ideju za Žeđ pronašao u romanu "Therese Raquin" Emila Zole, no naravno da je Zolinu ljubavnu romanesku prilično dobri naš Chan-wook izmijenio, prilagodio i smjestio je u današnju Koreju. U središtu priče je korejski katolički svećenik Sang-Hyun (u izvedbi jednog od najpoznatijih korejskih glumaca (Kang-ho Song - Snowpiercer, Memories of Murder, Mr.Vengeance, The Host). On radi u bolnici kako bi pružao posljednju utjehu bolesnicima, a ubrzo se odluči dobrovoljno prijaviti na eksperiment u kojem se traži lijek za smrtonosni Emmanuel virus koji pogađa najviše upravo svećenike i misionare. No, eksperiment pođe po zlu i svi pokusni kunići umru pa tako i naš svećenik, koji ipak ubrzo čudesno preživi, jedini među 500 ostalih osoba podvrgnutih ovom testiranju. Vijest o njegovom čudesnom oporavku ubrzo se proširi među pukom, koji ga počne štovati kao sveca, no istina je potpuno drukčija. Svećenik je preživjeo samo što se zarazio još puno opasnijom bolešću - vampirizmom, a jedini način da poništi simptome Emmanuel virusa je ljudska krv. No, svećenik kao svećenik, ubrzo se zaljubi u ženu svog prijatelja iz djetinjstva, a tu se situacija dodatno zakomplicira.
Pa iako je u središtu ove priče vampir i Park je sam naglasio da ovo nije klasični film o vampirima, nego o strasti i ljubavnom trokutu. Osim što je velemajstor u pričanju priča i njihovom prenošenju na film, Park je također i redatelj sa savršeno istančanim osjećajem za kadar i detalje. Način na koji je on prezentirao ovu vampirsku romansu jednostavno je fascinantan, priča je to puna preokreta i iznenađenja, koja se usput bavi i brojnim moralnim dvojbama. Naš povampireni svećenik potpuno je svjestan razlika između dobra i zla i čovjek je to s izrazitim vjerskim osjećajima, a Park i na njegovom primjeru pokazuje da ljudi ipak ne mogu protiv svoje prirode. Unatoč svojim unutarnjim borbama i unatoč tome što je svjestan da je sve što radi zapravo grijeh, svećenik se ne može oduprijeti svojim instinktima i požudi, što, pokazat će se, u propast ne odvede samo njega, već i sve oko njega.
Kako je ovo romansa baš koliko je i horor, mogu se očekivati i prilično eksplicitne ljubavne scene, no zato je nasilnih trenutaka tu ipak puno manje nego u prosječnom Parkovom filmu. Žeđ je ujedno i prvi korejski "mainstream" film u povijesti u kojem imamo "full frontal male nudity" kako bi to rekli američki cenzori, no unatoč svojoj eksplicitnosti, Žeđ je odmah nakon premijere nanizala pregršt nagrada i Parka učvrstila među vodećim svjetskim modernistima, a ujedno mu donijela i nagradu žirija na festivalu u Cannesu. Veliki fan Parkovih filmova je i Quentin Tarantino, a Žeđ je klasični primjer njegovog filmskog izričaja. Možda Žeđ i nije najbolji Parkov film, no svakako je to djelo vrijedno gledanja i uživanja u originalnoj i upečatljivoj naraciji, ali i realizaciji jednog od najvećih redatelja današnjice, redatelja kojeg su mnogi u njegovoj domovini pokušali kopirati, ali tek su rijetki djelomično uspjeli.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar