Pogledao sam dosta iranskih filmova, ali mislim
da je ovo prvi horor na koji sam naletio iz ove srednjoazijske
kinematografije. Da Iranci znaju napraviti dobar film, to manje više svi
već znamo, a sada su pokazaju da imaju kliker i za hororac. Barem se to
može reći za autora ovog sasvim zanimljivog i podosta jezivog filma,
Iranca s prebivalištem u Londonu, Babaka Anwarija. Ovaj je film zapravo
koprodukcija više zemalja kao što su V. Britanija, Jordan, Katar i
naravno Iran, no snimljen je na perzijskom jeziku i radnja mu je
smještena u 80-e godine prošlog stoljeća, za vrijeme iransko-iračkog
rata.
U središtu priče je obitelj iz
Teherana, a nakon što muž, po zanimanju liječnik, bude pod hitno pozvan u
pomoć vojsci, mama ostaje sama s malom kćeri u zgradi oko koje padaju
bombe i granate, a jedna čak i završi u samoj zgradi. Ubrzo postoji
jasno da se nešto misteriozno počinje dešavati u ovoj zgradi, što nekako
koincidira s dolaskom u susjedstvo klinca kojem su u ratu stradali
roditelji. Žena ubrzo shvaća da je zgradu opsjeo duh, a priča je skroz
zanimljiva do samog kraja, tim više jer ovdje nije riječ o opsjednutosti
demonima iz rimokatoličkog demonarija na koji smo navikli u zapadnim
filmovima. Ovdje su u ofenzivi demoni iz islama i bajki koje se valjda
raspredaju oko te religije.
Ovaj je film
osvojio pregršt nagrada diljem svijeta, a među inima Babak je dobio
čak priznanje BAFTE za izvanredno debitantsko ostvarenje, a film je čak
bio nominiran i za britanski film godine. Nagrade po festivalima horora i
fantastike teško je i pobrojati, samo bih istaknuo nagradu na
beogradskom FEST-u, festivalu na kojem je ove godine slavio hrvatski
film Ne gledaj mi u pijat.
Primjedbe
Objavi komentar