Woody Allen specifičan je filmaš i jedan je od onih autora čiji opus publika u većini slučajeva ili obožava ili ne može gledati. Iako je čovjek nedavno napunio 82 godine i dalje izbacuje filmove tempom od jednog godišnje, a u karijeri koja traje već dulje od pola stoljeća, režirao je više od 55 filmova, a napisao još i više filmova. Ipak, 70-e i 80-e godine prošlo stoljeća definitivno su njegovo najplodnije razdoblje, a film Hana i njezine sestre svakako bih svrstao u njegovih nekoliko najboljih filmova. O tome najbolje svjedoče i tri nagrade Oscar (Michael Caine i Dianne Wiest za najbolje sporedne uloge i sam Allen za originalni scenarij) te još četiri nominacije, među kojima za najbolji film i najbolju režiju.
I ovaj puta Woody pokazuje da se najbolje snalazi na domaćem terenu, a to su prilično nesređene obitelji s bizarnim i neurotičnim likovima. Naravno da je i ovaj puta glavnu ulogu odigrao sam Allen, koji opet glumi gotovo pa samog sebe. Hipohondričnog televizijskog pisca s nesređenim životom koji se panično boji smrti pa sa židovstva prvo prelazi na katoličanstvo, a na kraju umalo postane i hare krišna. Njegova bivša žena je Hannah (Mia Farrow), koja je danas udana za Elliotta (Caine), a on je opsjednut Haninom sestrom Lee (Barbara Hershey). Ona je pak u vezi s puno starijim umjetnikom (Max Von Sydow), a tu je i druga Hanina sestra Holly (Wiest), ne baš uspješna glumica, s kojom je nakon prekida s Hanom i Allenov lik kratko bio u vezi.
Prilično zbunjujuća obiteljska situacija, potpuno je jasno, a radnja ovog filma proteže se u razdoblju od dvije godine i prati razvoj odnosa, uspone i padove u ovoj "proširenoj" obitelji. Do današnje dana Hana i njezine sestre jedan je od Allenovih najvećih hitova na kino blagajnama sa zaradom većom od 40 milijuna dolara, a posve je očito da je veliki utjecaj na ovaj film imao jedan drugi možda još i poznatiji film. Riječ je o završnom Bergmanovom remek-djelu Fanny i Alexander iz 1982. godine u kojem se također prati velika aristokratska obitelj (kod Woodyja nisu ipak aristokrati, on se uvijek držao neke intelektualne i umjetničke elite i u većini filmova i likovi mu stižu baš iz tog miljea te su ili profesori, književnici, umjetnici i slično, a tako je i ovdje) kroz tri zajedničke proslave. Kod Ingmara Bergmana je to proslava Božića, a kod Allena Dan zahvalnosti te u prvom slučaju okupljanje protječe u vrijeme svojevrsnog zadovoljstva u obitelji, u drugom u vrijeme nevolje, a u trećem sve nekako sjeda na svoje mjesto. Također, Allen je film strukturirao na način da je film ispričan iz kuteva sve tri sestre, a zanimljivo je kako je lik Hanne napisao upravo po svojoj tadašnjoj supruzi Miji Farrow koja je i odigrala tu ulogu.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar