Neka se moji prijatelji iz Srbije ne naljute ili ne daj bože uvrijede, no stvarno se ne mogu sjetiti kad sam posljednji put pogledao odličan ili barem jako dobar srpski film. Ima tome već sigurno sedam, osam godina, još valjda od Kengura, Mrtav ladan ili Ivkove slave bit će, stvarno se ne sjećam niti jednog fillma iz susjedstva koji bih mogao staviti u rang Bure baruta, Rana, Lepih sela ili barem Munja, a možda su jedina iznimka ovdje Krugovi Srđana Golubovića iz 2013. godine. Godišnje mi dopadnu ruku barem dva ili tri srpska filma (ne mislim tu na Srpski film, ultrabolesno i morbidno djelo koje ne bih preporučio nikom normalnom, možda je to i najodvratniji film koji sam ikada gledao) i obično to budu prosječna ili ispodprosječna djela. Od recentnijih ostvarenja pogledao sam Panamu, Dobru ženu, Otvorenu, Dnevnik mašinovođe, Enklavu (hajde, to je bilo dobro, znači ocjena 7), Pored mene, film o onom klincu što je završio u šumi... i gotovo ništa od toga nije bilo nešto posebno.
U tom rangu sigurno nije ni posljednji film dvojca Danilo Bečković (redatelj) i Dimitrije Vojnov (scenarist), koji je prije nekoliko godina izbacio sasvim solidnu krimi komediju "Mali Budo". I "Jesen samuraja" nekako je na tom tragu. Riječ je o sasvim solidnom, čak i zabavnom i na trenutke duhovitom filmu, no ništa više od toga. U središtu priče ovdje je Vladica, amaterski šampion u karateu, koji nakon što padne na doping testu završi u rodnom Bečeju kod svog starog, također nekad poznatog karatista i trenera (Nikola Kojo). Vladica je prilično bonvivanski tip, živi od danas do sutra, a odluči se promijeniti kad upozna mamu jednog od klinaca koje njegov stari trenira. No, kako je ipak riječ o prilično nepouzdanoj i djetinjastoj osobi, on ne samo da sve uspije upropastiti. veće se uvali u probleme, ponajviše nakon što se zbliži s korumpiranim policajcem (Sergej Trifunović), koji je zapravo šef kriminalnog podzemlja u svom gradu.
Kako je Vladica majstor u karateu tako ima ovdje i nešto akcije pošto on u jednom trenutku završi i u svijetu poluilegalnih slobodnih borbi kako bi se dokopao love. Opet je glavna uloga ovdje pripala mladom crnogorskom glumcu Petru Strugaru (i redatelj Bečković je također Montenegrin), baš kao i u Malom Budi, dok mu je partnerica Hristina Popović, koju sam najviše zapamtio baš u Kurgovima, ali i u Dragojevićevim posljednjim filmovima (Parada i Atomski zdesna, koji me baš i nisu pretjerano oduševili). Nije Jesen samuraja film koji će se posebno dugo pamtiti, no također bi ga zapravo bila šteta i preskočiti pošto je stvarno to simpatična romantična akcijska komedija, a možda je to naznaka da se i kinematografija u susjedstvu konačno počinje buditi. Srbi, hoćemo još Buradi baruta, Rana i Munja, ma može i Krugova!
Primjedbe
Objavi komentar