Serija koja
je u zadnjih šest godina postala pravi pop-kulturni fenomen stigla je već do
četvrte, navodno i pretposljednje sezone, a «Stranger Things» svo to vrijeme
izvrsno radi ono što bi mu trebala biti osnovna misija – nudi prvoklasnu zabavu
uz dozu nostalgije za nas nešto starije. Kao što i obično radim kad su u pitanju
serije koje se rastežu na više sezona, ne da mi se za svaku novu otvarati novi
nalog, već sve to nadrobim u isti blog pa se to obično zna rastegnuti na
nekoliko kartica. Takav je slučaj i s recenzijom «Stranger Things» pa idemo od
početka prema kraju.
Posljednjih godina svjedoci smo pojavljivanja enormnih količina filmskog i televizijskog sadržaja koji igra na određenu vrstu nostalgije. Posebna priča su 80-e godine prošlog stoljeća, koje su sa svojim unikatnim stilom i pečatom postale vječita referenca i možda nekakvo mjerilo za opći neukus. I kad je riječ o frizurama, odjevanju, ma u svemu, a ako netko misli da se u tim filmovima ili serijama ponekad i pretjeruje, neka najbolje negdje u ladici potraži fotografije staraca iz tog razdoblja pa neka se uvjeri da je doista tako i bilo. Ako nije furao solo brk, stari je vjerojatno nosio neku barem polufudbalerku i (pre)kratke hlačice Yassa po mogućnosti s oznakom Sarajevo '84, a sigurno negdje postoji i fotka mame s natapiranom kosom ili minivalom od pola metra kako za šporetom kuha gris na mlijeku. Takve su bile te lude 80-e, kojima se uvijek i iznova volimo vraćati, a ne sjećam se da je jedan film ili serija iz novijeg razdoblja tako precizno pogodila duh i stil tog vremena kao što su "Čudnije stvari".
Već nakon
prvih nekoliko uvodnih kadrova ovdje je potpuno jasno da su kreatori serije,
braća Matt i Ross Duffer do najsitnijeg detalja pogodili ugođaj i duh
vremena. Već samo to bilo je dovoljno da "Stranger Things" uz mlađu
generaciju, kojoj je naizgled ova serija i bila namijenjena, osvoje i one
starije koje se s nostalgijom sjećaju vremena svog odrastanja i vremena kad su
bili mladi. Ekipa 12-godišnjih šmokljana koja kao da je preslikana iz Gooniesa
(omiljeni mi film kad sam imao 10 godina) opsjednuta fantasyjem i role-playing
igrama kao što su Dungeons and Dragons, Ghostbustersima, nose princ
Valiant frizure, voze se na BMX-ima, slušaju muziku preko walkmana,
najsimpatičniji je ansambl klinaca na koji se moglo naletjeti u dužem
razdoblju. Likovi su stvarno izvrsno pogođeni i koliko god se trudio, nisam im
uspio pronaći slabu točku.
Također, pribojavao sam se da bi i ova serija mogla upasti u problem u koji su upale i brojne serije prije nje. Imaš sjajnu priču i materijal za jednu zaokruženu sezonu, no serija se pokaže kao potpuni hit i jasno je kako je nužnost nastaviti dalje. Mnoge su serije tu zakazale i počele se gubiti u raznim manirizmima i lutanjima jer je bilo posve jasno da svježih ideja više nema, no srećom, «Stranger Things» uspjele su izbjeći tu zamku. Da podsjetimo, prva sezona smještena je u studeni 1983. godine, u fikcionalni gradić Hawkins u Indiani. Ondje je smješten i laboratorij u kojem se potajno obavljaju eksperimenti u kojima se istražuje paranormalno i nadnaravno, tu su i eksperimenti na ljudima, a kao rezultat ondje se pojavio portal u drugu dimenziju. Jasno da se s drugom dimenzijom nije za zafrkavati te su odande počela izazvati najgora zamisliva čudovišta iz mašte, a iz zatočeništva u laboratoriju pobjegne djevojčica s telekinetskim sposobnostima nazvana Eleven.
Baš
Jedanaestica ekipi klinaca krene pomagati u rasvjetljavanju stvari s drugom
dimenzijom pošto je biće iz tog polusvijeta opsjelo jednog od klinaca, Willa
Byersa. Na kraju prve sezone vidimo da su klinci uz pomoć Willove mame (Winona
Ryder, svojevrsna ikona razdoblja s kraja 80-ih i početka 90-ih, koja se nekako
zagubila u zrelijim godinama i ova joj je serija bila odličan comeback),
lokalnog šerifa, Willovog brata i sestre od još jednog od klinaca (koja izgleda
kao mlada Winona Ryder), pobijedili čudovišta i polusvijeta i zlog doktora koji
je ii kreirao sva ta sranja, no braća Duffer su se pokazala iznimno lukava jer
su na samom kraju ostavili ono što se u serijama voli nazivati
"cliffhanger".
Mladi Will u posljednjem kadru prve sezone ipak shvaća da se nije do kraja uspio osloboditi demona, a na nastavku borbe sa čudovištima iz paralelnog svemira u središtu je priče i druge sezone. Slobodno se može reći da su čudne stvari sada postale još čudnije, a opet na okupu vidimo kompletnu ekipu iz prve sezone pojačanu za još nekoliko novih likova. Tu su Samwise Gamgee iz Gospodara prstenova (ne taj lik, već glumac koji ga igra), novi šef laboratorija, a u grad je stigla nova klinka koja zaokupi pažnju našeg veselog društvanca sada 13-godišnjaka. Eleven, koja je nestala na kraju prve sezone, živa je i zdrava, te se nalazi pod paskom šerifa i polako počinje shvaćati svoju moć i uči kako je na najbolji mogući način iskorištavati te ubrzo kreće u potragu za odgovorima na brojna pitanja koja je i dalje muče.
"Čudnije
stvari" srećom su uspjele izbjeći "sindrom druge sezone" i
upadanje u "ćorsokak" u koji su se uplele brojne serije. Dufferi su
očito i dalje prepuni ideja te Stranger things ni malo ne gube na svježini.
Strahovi sada postaju još ozbiljniji, a priča je kao i u prvoj sezoni složena
tako da se polako razvija, a na kraju je opet tu dramatičan rasplet i slijedi
nova borba između dobra i zla. Naravno da je opet ostavljen ne samo
"visuljak", već mi i jedna kompletna epizoda pomalo djeluje kao na
silu ubačena pa bi se i na njoj mogla graditi neka budućnost i budući zapleti i
potpuno je jasno da ćemo i dalje uživati u avanturama ove družbe Goonies za 21.
stoljeće, a vidjet ćemo kakva su nam uzbuđenja braća pripremila za sljedeće
sezone.
Ono što me također prilično oduševljava oko ovo serije su te brojne reference na kompletnu pop-kulturu 80-ih godina, ali i na niz kasnijih serija i filmova. Tako su Dufferi osnovnu ideju za pisanje serije dobili nakon što su pogledali Villeneuveov «Prisoners» te se odlučili poigrati konceptom nestalog djeteta. No, zašto bi klinca oteli bolesnici iz susjedstva kad ga mogu opsjesti nemani iz druge dimenzije. Odlučili su ubaciti i sf i horor štih, a osjeti se tu značajan utjecaj Stephena Kinga (It i Stand by Me ponajprije), Spielbergova ET-a, već spomenutih Gooniesa, ali i Aliena (postoji li horor ili sf s čudovištima koja bar mrvicu ne podsjećaju na Geigerova Aliena?), čak i japanskih anima. U drugoj sezoni Stranger Things čak na trenutke počinju podsjećati i na još jednu popularnu sf seriju, Heroje, a nekako kao da se ovdje osjeti i utjecaj Twin Peaksa (ondje mistična prostorija s crvenim zastorima, a tu mračna komora s vodom do gležnjeva, kojima je zajedničko da se tamo događaju stvari i situacije izvan poimanja realnosti).
Tu je i
sintesajzerska muzika koja neodoljivo podsjeća na onu iz filmova Johna
Carpentera, no očit je i hommage velikanima slične glazbe tog radoblja kao što
su Moroder, Jarre, Vangelis ili Goblin (bend koji je skladao glazbu za filmove
talijanskog majstora horora Daria Argenta), a za sound je zaslužan dvojac Kyle
Dixon i Michael Stein. Stvarno sam želio pronaći "Čudnijim stvarima"
neku ozbiljniju zamjerku, no iskreno, nisam u tome uspio i mogu se složiti da
je ova serija jedno od pravih televiziskih osvježenja posljednjih godina i da
mi je potpuno jasno zašto je toliko popularna. Da imam 15 godina, bila bi ovo
vrlo vjerojatno čista desetka, no i ovako, Stranger Things je stvarno jako,
jako dobra serija i nadam se da će je Dufferi znati uspješno privesti kraju i
da nećemo morati gledati pustolovine iste ekipe sve dok ne odu u penziju.
Na treću sezonu morali smo čekati pune dvije godine i naši junaci srećom još nisu ni blizu penzije, ali vidi se da ova mlađahna ekipica polako, ali sigurno odrasta. No, bez obzira ni što Eleven, Mike, Dustin i ostatak ovog simpatično društvo ne uspijeva izbjeći ono što se događa i svima nama smrtnicima, i dalje su "Čudne stvari" kao serija snimljena osamdesetih godina, samo s današnjim, modernim specijalnim efektima. Prethodne dvije sezone već su mi pomalo pale u zaborav, no nekako imam dojam da su Dufferi u trećoj sezoni možda još i najbolje uspjeli uhvatiti taj duh osamdesetih i ovih je osam epizoda prepuno referenci na cjelokupnu pop-kulturu tog doba, posebno filmove. Ima ovdje nekih situacija i scena koje kao da su doslovno prepisane iz filmova kao što su "Terminator", "Body Snatchers", "The Thing", "Alien" i vjerojatno još mnogih koje nisam uspio zapaziti, a situacija kao da postaje sve luđa i luđa, otkačenija i otkačenija te blesavija i blesavija.
Iako je
žanrovski "Stranger Things" miks svega i svačega, od pustolovnog
filma tipa meni i dalje nenadmašnog dječjeg filma "Goonies",
fantazije, klasičnog SF-a, horora, čak i drame te trilera, meni je treća sezona
ujedno bila i vrhunska komedija. Vidi se kako su se Dufferi potpuno opustili,
mudro su si uzeli i dovoljno vremena, nisu brzali i napravili su sezonu koja
je, po meni, ako ne najbolja, onda barem u rangu premijerne. Iako smo na kraju
druge sezone mislili da je naše simpatično društvance jednom za svagda rješilo
problem čudoviša iz druge dimenzije, jasno da se to nije dogodilo. Za dolazak
monstruma koji prijete cijelom svijetu ovaj puta su odgovorni sovjeti, koji su
upravo ispod Hawkinsa odlučili napraviti pogon za stvaranje nove pukotine i
dozivanja đavola iz nekih drugih dimenzija.
Ima u svemu tome i puno subverzije jer vrhunska je ideja ispod valjda najamerikanskijeg izuma, odnosno šoping centra, koji je nikao u Hawkinsu, staviti sovjetsku bazu. Kad tome još dodamo korumpiranog gradonačelnika koji mešetari sa zemljištem i vjerojatno ni ne shvaćajući što čini, on je sovjetima pružio šansu za izgradnju baze točno pod nosom svima. Ispod shopping malla u kojem se svi skupljaju i provode vrijeme, a neki od likova koje smo ranije upoznali, upravo ondje su počeli i raditi. "Stranger Things" je potpuno zaokružena priča s kojom se teško može promašiti. Svakako jedan od najzabavnijih sadržaja koji se može pronaći u današnjoj hiperponudi serija, a razočarala nije ni četvrta sezona čije je emitiranje bilo podijeljeno u dva ciklusa.
Ukupno devet epizoda koje traju više od sat vremena s tim da je posljednja rastegnuta na gotovo dva i pol sata tako da svi oni koji vole «Stranger Things» nisu mogli prigovarati da su Dufferi odlučili švercati nakon tri godine stanke. Klinci s početka priče sada su već odrasli ljudi, na pragu dvadesetih, no svejedno oni igraju likove koji imaju 14, 15 ili 16 godina. Radnja se odvija u ožujku 1986. ili samo osam mjeseci nakon događaja iz treće ili jedva dvije i pol godine od početka serije. Kao i svih prijašnjih sezona, Dufferi su već standardnoj ekipi pridodali neke nove likove, a najveće od sviju zala ponovo se nadvilo nad gradić Hawkins. Sve je to u potpuno istom stilu i štihu kao prethodnih godina i očito je da su kreatori ove zabavne i uzbudljive serije još jednom pogodili.
Primjedbe
Objavi komentar