Uzdizanje (Voskhozhdenie u originalu) Larise Šepitko jedan je od najuspješnijih filmova snimljenih u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, koji je 1977. u Berlinu osvojio čak četiri nagrade, uključujući i zlatnog medvjeda za najbolji film. Ratna je to drama nastala po romanu "Sotnikov" bjeloruskog pisca Vasilija Bikova, koji je i sam sudjelovao u II svjetskom ratu te je ratna tematika bila i najčešća tematika njegovih djela. Takva je situacija i sa "Sotnikovim" po kojem je snimljeno Uzdizanje, priča o dva sovjetska partizana, koji bivaju odsječeni od ostatka svoje čete tijekom zime negdje na području današnje Bjelorusije. Vani je žešća mrzletina, snijeg je do koljena, a Sotnikov i Ribak nemaju što jesti. Najveći problem je što su se našli odsječeni na području koje je pod kontrolom nacista i domaćih kolaboracionista, no glad je ipak jača te njih dvojica ipak odlaze u selo kako bi pronašli nešto za baciti u kljun.
Na njihovu nesreću, ondje ih pronađu nacisti i zarobe, a kada završe kod lokalnog šefa policije Portnova (legendarni Anatolij Solonjicin, čovjek koji je glumio valjda u svim najpoznatijim filmovima Andreja Tarkovskog, od Andreja Rubljova i Stalkera pa do Solarisa i Agonije, koji je prerano preminuo, već u 47. godini, zanimljivo da je i redateljica ovog filma Larisa Šepitko umrla vrlo mlada, sa samo 41 godinom). Portnov im obojici ponudi da prijeđu na "mračnu" stranu, odnosno da se pridruže pronacističkoj i kolaboracionističkoj policiji. I dok se Ribak premišlja i na kraju prihvati ponudu, Sotnikov tu ponudu s gnušanjem odbija i draža mu je junačka smrt nego izdaja i suradnja s neprijateljima.
Iako iz današnjeg kuta gledanja u ovom filmu baš i nema nekih pretjeranih kontroverzija, zanimljivo je kako je sovjetski komitet za kinematografiju u početku odbio ideju snimanja Uzdizanja. Kako je Šepitko već tada bila relativno poznata i proslavila se ranijim filmovima, napravljen je pritisak da film ipak dobije zeleno svjetlo, a ispostavilo se da je najproblematičnije bilo to što je film imao određene religijske konotacije (Sotnikov i Ribak kao Isus i Juda). To natezanje oko scenarija i dozvola potrajalo je čak četiri godine, a kad je konačno dozvola stigla Šepitko je odlučila da će za dvije glavne uloge uzeti relativno nepoznate glumce jer se bojala da bi neke poznate njuške svojim pojavama mogle zasjeniti likove koje igraju. Zanimljivo je kako je za ulogu Sotnikova tražila glumca koji izgledom podsjeća na Isusa Krista te je takvo isusoliko lika pronašla u tada 25-godišnjem Borisu Plotnikovu.
S druge strane za ulogu Ribaka je izabrala još nepoznatijeg Vladimira Gostjukina. Da situacija bude zanimljivija Gostjukin je godinama radio u kazalištu Sovjetske armije, ali ne kao glumac nego kao scenograf, a kad se prilikom izvođenja jedne predstave jedan od glumaca iz ansambla razbolio, on je morao uskočiti. Zvijezde su se očito tako poklopile da je baš tu predstavu gledala Šepitkina asistentica i svojoj je šefici sugerirala tog nepoznatog tipa, koji se pokazao kao jako dobar glumac. Snimanje je moglo početi, a nakon što je završeno, pojavili su se novi problemi. Opet je državni ured za kinematografiju odbio filmu dati dozvolu za puštanje u distribuciju uz objašnjenje da je Šepitko umjesto partizansko filma koji je obećala isporučiti snimila religijsku parabolu. Na kraju je morao reagirati njezin suprug, također poznati redatelj Elem Klimov (autor jednog od najvećih remek djela sovjetske kinematorafije Idi i smotri iz 1985. godine, mislim da će se i taj film prije ili kasnije naći na ovim stranicama). On je bio dobar s jednim od šefova partije te je za njega pripremio privatnu projekciju filma, a kako se ovom Ascent iznimno svidio, tako je napravio pritisak na drugove da film konačno dobije zeleno svjetlo. I bi tako, Ascent stigne u kina i postade jedan od najpopularnijih sovjetskih filmova desetljeća, film je to koji i danas ni malo ne gubi na aktualnosti.
Primjedbe
Objavi komentar