Očito sam još uvijek pod dojmom Majke! kad sam iznova odlučio još jednom pogledati i drugi, bolje rečeno prvi, magični film Darrena Aronofskog, Fontanu. Sjećam se da je i taj film ostavio prilično snažan dojam nakon prvog gledanja, a ako se dobro sjećam, nikada ga poslije, sve do naravno sada, nisam ponovno pogledao. Već dulje vrijeme sam ga planirao još jednom pogledati, no očito mi je trebao neki poticaj, a kud ćeš bolji poticaj od Majke! A baš kao i matera, Fontana je prilično hermetičan film, prepun ne samo židovsko - kršćanske simbolike, već i referenci na indijanska vjerovanja, ali i na budizam. Još jedno gotovo po art remek djelo Darrena Aronofskog, kojem je u samom središtu ipak ljubavna priča i način na koji se nositi s gubitkom voljenih osoba.
Aronofsky je ovaj film podijelio na tri naizgled nepovezane cjeline, za koje se vrlo brzo shvati kako se stapaju u jedno. U sva tri dijela filma glavne uloge igraju Hugh Jackman i Rachel Weisz, u prvom dijelu čija je radnja smještena u sadašnjost Hugh je liječnik, dok je Rachel njegova žena koja umire od raka, a on pokušava pronaći lijek kojim bi je spasio neizbježne smrti. U drugom dijelu gdje se radnja odvija u 16. stoljeću, Hugh je španjolski konkvistador, kojeg je kraljica Isabella, (naravno Rachel) uputila na zadatak u prašume današnje Gvatemale kako bi pronašao fontanu besmrtnosti. A treći dio? To je najteže za objasniti i opisati onima koji nisu gledali ovaj film, no najjednostavnije bi bilo reći da je taj dio smješten ondje gdje se vrijeme i prostor spajaju, kraj vremena je blizu, a Hugh je nekakav besmrtni vremenski putnik.
Jasno je da ni Fontana, baš kao ni Majka! nije potpuno običan film. Siguran sam da će mnogi i za ovo zapravo filmsko istraživanje Aronofskog reći da je to pretenciozno izdrkavanje, no meni je već nakon prvog gledanja, kao što sam već i napisao na početku, ovaj film nekako ušao pod kožu. Izgleda da volim te filmove koji propitkuju, filmove koji te tjeraju na razmišljanje i filmove koji su neobični i žanrovski ih je teško ukalupiti. Fontana je baš takav film, intergalaktička romantična fantazija smještena u prostor iznad poimanja stvarnosti, a očito na takvom prostoru Aronofsky najbolje funkcionira. Mistične i simbolične nadrealne priče koje potpuno prelaze granice mašte njegov su domaći teren, što je potvrdio i s Majkom!, no od Fontane do Mother! moralo je proći više od deset godina.
Najveći razlog tomu je što se Fontana pokazala kao potpuni debakl na kino blagajnama je što prosječna publika očigledno ovaj film uopće nije ni pokušala shvatiti, iako je film naknadno, što je zapravo dosta čest slučaj i možda je najbolji primjer Blade Runner, dostigao kultni status među ljubiteljima filma. Baš zbog tog podbačaja na kino blagajnama ovaj iznimno talentirani filmaš očito se morao malo "primiriti" te je nakon Fontane snimio dva prilično mainstream filma - Hrvača i Crnog labuda te, po meni, prilično neuspješnu biblijsku ekstravaganciju koja se odaziva na ime Noa.
U prvoj verziji filma glavne uloge su trebale pripasti Bradu Pittu i Cate Blanchett, no kada su oni odustali, budžet filma, koji je inicijalno trebao iznositi čak 70 milijuna dolara je prepolovljen. Aronofsky je čak morao i mijenjati scenarij kako bi film upao u predviđeni smanjeni budžet, a kad je Fontana stigla u kina, pokazala se kao potpuni fijasko. U SAD-u je zaradila tek 10 milijuna dolara, u Kanadi jedva 5, a u ostatku svijeta ni 15 milijuna dolara, tako da se nisu uspjeli pokriti ni troškovi produkcije filma. Očito osnovno pitanje filma "Što kad bi mogao živjeti vječno?" tada nije uspjela dovoljno zaintrigirati publiku.
Osim toga, ovaj se film bavi i još jednim važnim pitanjem, a to je pitanje straha od smrti i što se događa s nama jednom kada umremo. To je također jedno od onih pitanja koje smo si valjda barem jednom u životu postavili, a na ideju za ovaj film Aronofsky je došao još i prije no što se proslavio, 1999. godine, kad mu je objema roditeljima dijagnosticiran rak. Tada se, sam kaže, počeo više "zabavljati" pitanjem smrtnosti, a to pronicanje u vlastiti um dovelo ga je i do scenarija za ovaj film, koji je napisao zajedno sa svojim prijateljem iz djetinjstva, Arijem Handelom, po struci neuroznanstvenikom. Za mene je ovaj film još jedno izvrsno propitkivanje granica ljudske svijesti i zanimljiv pokušaj istraživanja vlastitih strahova i žudnji. Aronofsky očito najbolje funkcionira na ovom skliskom terenu art-filma, na kojem se vrlo lako napravi pogreška i sklizne u prenemaganje i pretjerivanje (što je pošlo za ruku još jednoj perjanici arta današnjice, Terrencu Malicku), no po mome sudu Aronofsky taj posao radi perfektno. Fontana je po meni potpuno nezasluženo podcijenjen film, koji će, siguran sam, s vremenom samo dobivati na važnosti i vrijednosti.
Također, ne smijem zaboraviti prekrasan soundtrack stalnog suradnika Darrena Aronofskog po pitanju filmske glazbe, Clinta Mansella. Čovjek je i u Rekvijemu za snove napravio fantastičan posao i isporučio jedan od najupečatljivijih soundtracka u, usudio bih se reći, modernoj povijesti filmske glazbe, a vrlo blizu je došao i s Fontanom. Stvarno predivan orkestralni melankolični sound zasigurno iznimno doprinosi atmosferičnosti i mističnosti ovog filma i užitak ga je slušati i izvan samog filma. Divota.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar