Ovaj provokativni i kontroverzni politički triler proslavljenog grčko - francuskog filmaša Coste Gavrasa i danas je prilično aktualan i uvjerljiv. Gavras je ovaj film snimio prema romanu grčkog pisca Vassilisa Vassilikosa, a njegova radnja smještena je u fikcionalni obalni grad u Francuskoj (moram priznati da sam gledajući film mislio da se događa u Marseilleu). Politička situacija u ovoj fikcionalnoj državi koja neodoljivo podsjeća na Francusku s konca 60-ih je prilično naelektrizirana i napeta. Na vlasti je desničarsko - militarističko - kršćanska vojna hunta, a ljevičarska opcija organizirala je protestni skup. Iako vođe lijeve opcije dobivaju upozorenja i prijetnje smrću, ipak odluče održati skup na kojem će govoriti senator i vođa ljevice. No, na trgu pred dvoranom skupljaju se i militanti, tu je i policija koja ništa ne čini da spriječi nerede, već potpomaže nasilnicima, a kad vođa ljevice kojeg znamo samo kao Z izađe kako bi pokušao smiriti situaciju, napadnu ga i pretuku.
Z završi u bolnici, kao i još nekoliko prominentnih ljevičara, uskoro i umre, a kada mladi sudac započne voditi istragu, razmjeri urote pokazuju se prililčno nevjerojatnima. Iako je ovaj film zapravo čista fikcija, godine 1969. bio je jedan od najvećih kino hitova u Europi, a odlično je primljen i u SAD-u. I to baš zato jer je izvrsno pogodio trenutačno političko stanje stvari, a unatoč tome što je Z fikcija, djeluje to kao da se nešto slično u tom razdoblju moglo i dogoditi, posebno u Francuskoj. Moramo znati da je konac 60-ih godina, posebno u Francuskoj na koju se ipak referira ovaj film, bilo posebno turbulentno vrijeme. Charles de Gaulle ponovno je 1958. godine izabran za predsjednika Francuske, gdje će ostati sve do 1969. godine. U tom periodu Francuska je ostala bez svoje najveće kolonije, Alžira, a iako je gospodarski to bio period svojevrsnog napretka i uzleta Francuske kao sile, politički je situacija bila dosta nemirna. U međuvremenu je Francuska napustila i NATO pakt zbog toga što je baš De Gaulle bio jedan od glavnih zagovornika što bližeg povezivanja Europe, koja je, po njemu, trebala biti treća sila između SAD-a i Sovjetskog Saveza.
No, također treba znati da su u Francuskoj socijalistička i komunistička misao i takve ideje uvijek padale na plodno tlo. Francuska revolucija je ipak početak svih revolucija, u 19. stoljeću imali smo ondje Parišku komunu (prvi primjer radničke socijalističke revolucije), a nakon II svjetskog rata socijalistička stranka ondje je bila dosta jaka i imala je brojne pristaše. Onda su stigle 60-e godine, slobodna ljubav, mirotvorstvo i slične ideje među mladima i 1968. godina i najveće studentske demonstracije u povijesti. Naravno da je sve počelo upravo u Francuskoj (Parizu), a ove su demonstracije, kojima se ubrzo pridružio i velik broj radnika, bile usmjerene protiv kapitalizma, konzumerizma i vanjske politike Amerike, koja se već tada ponašala kao svjetski policajac. Na te je proteste policija odgovorila snažno i represivno, a osim policije sa studentima su se obračunavali i odredi batinaša plaćenika koji su gazili sve pred sobom.
I zbog toga je ovaj film naišao na plodno tlo. Aktualnost je nešto što je iznimno važno za svaki film, pogoditi točan tajmin za izbacivanje pojedinog filma može biti krucijalno, a Gavras je u ovom slučaju s tajmingom i više nego pogodio. Kad još tome pridodamo stvarno odličnu glumačku ekipu (Yves Montand kao Z, Irene Papas kao njegova žena, a Jean-Louis Trintignant kao sudac istrage), onda je jasno zašto je ovaj film bio toliko uspješan. Da situacija bude bolja, ovaj film i danas nimalo ne gubi na svježini. Živimo u razdoblju kad je Europa opet prilično nemirna, nezadovoljstvo se osjeti od istoka prema zapadu, imamo zemlje u kojima su na vlasti režimi koji nedoljivo podsjećaju na vojnu huntu iz filma, imamo kršćansko-nacionalističke organizacije koje ne daju nikome drugome doći do glasa i koje bi narjadije umlatile sve one koji misle drukčije i zalažu se za nekakve liberalnije poglede na svijet i slobodu pojedinca. I to je jedna od najvećih vrijednosti Gavrasovog Z - ovaj je film bezvremenski i moći će se s podjednakim uzbuđenjem gledati i za daljnjih 50 godina, kao što se gleda sada, ili kao što se gledao prije gotovo 50 godina kada je snimljen.
Inače, ovaj je film dobio i dva oscara (za najbolju montažu i za najbolji film na neengleskom govornom području, a zanimljivo je da ga za tu nagradu nije kandidirala Francuska, nego Alžir, koji je bio zemlja partner, a upravo ondje se i veći dio filma snimio), a Gavras je bio nominiran i za najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Jednoglasno je dobio nagradu žirija u Cannesu, zlatni globus za najbolji strani film i još pregršt nagrada. Z je možda i vrhunac stvaralaštva jednog politički iznimno angažiranog autora, čiji su gotovo svi filmovi nekako isijavali političnošću i željom za promjene na bolje te borbom za pravdu i istinu.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar