Rivalstvo
između Björna Borga i Johna McEnroea bilo je jedno od najvećih rivalstava ne
samo u povijesti tenisa, već i u povijesti sporta. Dva karakterno potpuno
različita tipa, naizgled uvijek hladan kao špricer Borg koji na terenu nije
pokazivao ni trunku emocija te svadljivi i nervozni McEnroe koji je dobar dio
vremena na igralištu provodio u svađi sa sucima i publikom. Plavokosi i
ljepuškasti Šveđanin koji je imao status petog Beatlea za kojim su ludile
valjda sve žene svijeta i mladi njujorčanin koji fizički uopće sličio na
zvijezdu i bio je sušta suprotnost ovom drugom, omražen od publike i ne previše
popularan. Rivalstvo kao stvoreno za filmsku priču, a koje je na filmsko platno
konačno prenio danski redatelj Janus Metz, do sada poznatiji po dokumentarcima
(naprimjer Armadillo), kojem je ovo bio ujedno i prvi dugometražni igrani film
koji je režirao.
U središtu
priče je Wimbledon 1980. godine. Borg ondje stiže kao četversotruki uzastopni
pobjednik i pokušat će učiniti ono što nikome do sada nije pošlo za rukom - i
peti put uzastopce uzeti najprestižniji svjetski teniski turnir. Njegov glavni
izazivač je upravo McEnroe, koji se nada slavnog Šveđanina skinuti s trona. I
dok Borg uživa status zvijezde i zapravo svi navijaju za njega, od publike i
medija, McEnroe je još uvijek dobrom dijelu medija predmet sprdnje i podsmijeha
baš zbog njegovog karaktera i svadljivog karaktera. Film prati cijeli turnir,
naravno s finalom koje se i danas smatra najboljim i najuzbudljivijim dvobojem
u povijesti tenisa (oni koji ne znaju rezultat ili se ne mogu sjetiti tog
legendarnog finala preporučujem da ni ne guglaju ukoliko planiraju gledati
film, ta neizvjesnost dala je samo dodatnu draž ovom ionako i više nego dobrom
filmu), ali i pozadinu obojice šampiona iz koje saznajemo zašto su baš njih
dvojica bili najbolji igrači svoje generacije.
Prva pomisao
na vrhunski sport vjerojatno je novac, glamur pa i žene koji idu s vrhunskim
rezultatima, no po meni je najveća vrijednost ovog filma je što jako dobro
prikazuje i pozadinu toga. Kroz što zapravo prolaze takvi vrhunski sportaši i
pod kakvim pritiskom ne samo okoline, već i samih sebe oni svakodnevno žive. Tu
se poraz uzima kao smak svijeta, prolaziš samo ako si broj jedan i ako si
najbolji, a izvrsna je rečenica koju je netko rekao Borgu u jednom trenutku -
ukoliko ne osvojiš i peti za redom pamtit će te ako onog koji nije uspio
osvojiti pet Wimbledona uzastopce. Podjednako je moćna rečenica koju McEnroeu
kaže njegov kolega kad ga ovaj dobije u četvrtfinalu - ne znam hoćeš li
pobijediti ove godine Borga, no siguran sam da jednog dana hoćeš i da ćeš biti
broj jedan, ali svi će te pamtiti samo po svađama sa sucima i po ponašanju.
Nemam pojma zapravo jesu li te rečenice izrečene i u stvarnosti, no zvuče mi
sasvim realno i istinito.
Borga je ovdje utjelovio sve zaposleniji švedski glumac Sverir Gudnason, koji stvarno izgledom dosta i podsjeća na svog slavnog sunarodnjaka, dok je Big Maca odglumio Shia LaBeouf. Stvarno ne znam što se s ovim mladim američkim glumcem događa, no čovjek je očito posljednjih godina karijeru odlučio graditi težim putem. Ne znam je li to tako što je možda upao u nemilost velikih studija ili je sam procijenio da će mu biti bolje probijati se kroz indie i europske filmove umjesto blockbustera u kojima je započeo karijeru. Mislim da sam ga prvi puta vidio u zadnjem Indiana Jonesu, potom se pojavio i u nekoliko nastavaka Transformera, a onda paf - evo ga u Nimfomanki Larsa von Triera. Njegov odabir uloga i više je nego zanimljiv, a i starog Johna ovdje je sasvim dobro skinuo.
Primjedbe
Objavi komentar