Kao mladi novinar Jon Alpert je početkom 70-ih prvi puta stigao na Kubu. U Americi je kraj 60-ih i početak 70-ih bilo prilično turbulentno i nemirno vrijeme, a kad je čuo da u isto vrijeme kad u New Yorku bukte brojni štrajkovi, studentski nemiri i nestašica je lijekova u bolnicama, u komunističkoj Kubi postoji besplatan zdravstveni, školski sustav i besplatni državni stanovi, odlučio je otići provjeriti da li ta komunistička utopija udaljena ni sat vremena leta od SAD-a zaista funkcionira. Snimao je ovdje ovaj danas i više nego ugledni filmaš dva puta nominiran za Oscara u kategoriji kratkog dokumentarnog filma i trostruki dobitnik Primetime Emmyja i Fidela Castra, ali i obične građane. Želio je vidjeti kako revolucionarno vodstvo stvarno funkcionira i je li ondje život stvarno kao u bajci kako se pokušava predstaviti.
Naravno da svaka priča ima svoje dvije strane pa koliko je bilo onih koji su samo išli po ulicama i galamili "Fidel, Fidel!", toliko je bilo i onih koji su pakirali kofere i bježali u Ameriku u strahu od autoritarnog komandantea. Alpert je bio jedan od rijetkih američkih novinara koji je uspio s Fidelom izgraditi nekakav odnos i više puta ga je intervjuirao, no ovo zapravo koliko jest film o doživotnom prezidenteu, toliko i nije. Kuba i snimatelj film je o stanovnicima Kube, a Alpert je na ovaj karipski otok nastavio dolaziti sljedećih 40 i više godina te ovaj film ponajprije prati živote triju obitelji kroz to razdoblje. Prva obitelj su tri na početku šezdesetineštogodišnjaka, zemljoradnika sa sela iz okolice Havane, druga je višečlana obitelj iz mjesta u okolici Havane, a treći je Jose, prosječni mladić iz Havane koji se na sve načine pokušava snaći kako bi preživjeo.
I 70-e godine zapravo su na Kubi očito bile godine optimizma. Revolucija je još bila mlada, i Fidel je bio još relativno mlad, sve se gradilo i radilo na sve strane, dok je svakodnevno stizala pomoć iz Sovjetskog saveza teklo je ondje med i mlijeko. Barem naizgled. No, kako je vrijeme prolazilo tako se i mijenjala situacija, a najgori problemi su došli nakon raspada komunističkog bloka u Europi. Devedesete godine obilježile su nestašice, bijeda, gotovo pa povratak u kameno doba. Komunistički eksperiment pokazao je sve svoje nedostatke. Ipak, kako je vrijeme protjecalo uzde su pomalo počele popuštati i oporavak je krenuo ponajprije jednoj nama i više nego dobro poznatoj grani gospodarstva - turizmu. Film završava Fidelovom smrću u studenom 2016. godine, a čisto sumnjam da će netko za ovaj perfektan i iznimno emotivan dokumentarac moći reći da je propaganda s bilo koje strane.
Ponajprije jer se tijekom svih tih godina Alpert sa svim tim ljudima sprijateljio i svakih nekoliko godina kad bi ponovno stigao na Kubu, obišao bi sve njih. Na najboljim mogućim primjerima, odnosno na prosječnim ljudima, ovaj vrsni autor izvanredno je uspio prikazati što se u međuvremenu događalo sa zemljom. Meni su definitivno najdraži dio filma segmenti u kojima se pojavljuju tri brata zemljoradnika. Tri priprosta seljaka koji zapravo ni ne znaju žive li u komunizmu, kapitalizmu ili kakvom već društvenom uređenju, no kad u lokalnoj krčmi nema ruma ili kad im tijekom noći netko krade njihovu stoku, potpuno im je jasno da se nešto loše događa. Istovremeno kako su starili njegovi likovi, tako je stario i sam autor koji se iz mladića s početka filma na kraju pretvorio praktički u starca. Naravno da je priča i dosta emotivna jer kad neke ljude svakih nekoliko godina posjećuješ i snimaš ih, onda se sasvim logično moraš i vezati uz njih, a to je zapravo i jedna od najvećih vrijednosti ovog filma. Kroz priče malih, običnih ljudi autor je uspio prikazati sav sjaj i bijedu jednog sistema koji će u povijesti vrlo vjerojatno ostati zapamćen kao neuspio društveni eksperiment.
Primjedbe
Objavi komentar