Opet malo magijskog realizma, no ovaj puta ne latinoameričkog, već onog s domaćeg terena. Vjerujem da ne postoji osoba koja nije gledala ovo remek-djelo Emira Kusturice, crnohumornu krimi dramu snimanu u okolici Sarajeva i u Milanu, ali sasvim izgledno smještenu u svijet Roma negdje u Bosni, možda Šutku, predgrađe makedonske prijestolnice Skopja ili nekog sličnog romskog naselja na području bivše Jugoslavije. O Kusturicinom liku i djelu nakon posljednjeg rata i o njegovim političkim stavovima prilično je nepotrebno trošiti riječi, no činjenica je da je čovjek koji se danas odaziva na ime Nemanja svojedobno bio jedan od najvećih redateljskih talenata na svijetu. Čovjek kojeg su još 80-ih godina uspoređivali s dvojicom ponajvećih europskih redatelja, Federicom Fellinijem i Wernerom Herzogom i čovjek koji je od samih početaka svoje karijere bio miljenik europske filmske kritike prilično se kompromitirao u posljednja dva desetljeća, a realno gledajući, nekako u tom razdoblju i nije snimio ni jedan film koji ide rame uz rame s onima snimljenim tijekom 80-ih te zaključno s "Undergroundom" 1995. godine, hajde možda "Crna mačka, beli mačor".
Osamdesete godine svakako su najplodnije Kusturičino stvaralačko razdoblje, a on je od rijetkih filmaša koji se može pohvaliti s dvije Zlatne palme u Cannesu. Prvu je dobio još kao 30-godišnjak za "Oca na službenom putu" (i ako se ne varam i dalje je Kusta najmlađi dobitnik ove nagrade), a drugu za "Underground". Nagradu u Cannesu dobio je i za meni njegov najbolji i najdraži film, "Dom za vešanje" ("Time of the Gypsies" za svjetsko tržište) i to nagradu za najboljeg režisera. Priča je to o mladom Ciganinu s telekinetičkim sposobnostima Perhanu (Davor Dujmović), koji živi u najpoznatijem romskom naselju na kugli zemaljskoj istočno od Kozari Boka s babom, bolesnom mlađom sestrom Danirom i ujakom kockarom i pijancem. Njegov se život promijeni kad upozna Azru, djevojku iz susjedstva, no njena obitelj je protiv tog braka jer smatra da je Perhan iz loše obitelji i da ne zaslužuju njihovu mezimicu. Kad u naselje iz Italije stigne bogati "romski šeik" Ahmed (Bora Todorović, jedan od rijetkih profesionalnih glumaca u ovom ansamblu, ostatak ekipe činili su uglavnom naturščici), šef kriminalne organizacije koja se bavi prodajom ljudi i iskorištavanjem djece za prošenje i krađe u Italiji.
On obeća pomoći Daniri i odvesti je na liječenje u Ljubljanu, a na put se zaputi i Perhan. Ubrzo se ispostavi da Ahmed nije ugledni poslovni čovjek kakvimse predstavlja u rodnom kraju, već okorjeli i pokvareni kriminalac koji iskorištava nesretne ljudske sudbine i iskorištava djecu, čak i preprodaje novorođenčad. U tu kriminalnu hobotnicu uplete se i naivni i prostodušni Perhan, kojem sujedine želje pomoći sestri, oženiti Azru i omogućiti svojoj obitelji pristojniji život, no ubrzo se i on uključi u tu kriminalnu organizaciju i počne se uspinjati na društvenoj ljestvici.
"Dom za vešanje" očaravajuće je i na trenutke naturalističko, na trenutke nadrealno remek-djelo u kojem je Kusturica na prilično realističan (čak malo i nadrealističan) način prikazao romski način života u slamovima u tadašnjoj Jugoslaviji. Siromaštvo, sitni kriminal, pijančevanje, kocka, sklapanje brakova među maloljetnicima, incest njihova su svakodnevnica, kao i nadriliječništvo i praznovjerje. Kusturica je romsku zajednicu u "Domu za vešanje" prikazao u prilično satiričnom tonu, nikako podrugljivom i ponižavajućem. On njih vidi gotovo kao nekakva mistična stvorenja koja žive izvan okvira realnosti, a njihov svijet i dalje je svijet magije, čarolije i čuda. Istovremeno, "Dom za vešanje" možda je i najbolji primjer surovosti, trgovine ljudima, pokvarenosti i izopačenosti tog polusvijeta koji se ne libi zarađivati na najstrašnijim oblicima ljudske patnje. Posebna priča tu je upravo Perhan, prostodušni mladić kojem je najbolji prijatelj puran kojeg je dobio na poklon. Gotovo kao Tony Montana u De Palminom "Scarcafeu" on se tijekom filma transformira u beskrupuloznog lika ogrezlog u kriminal koji se također uspinje na društvenoj ljestvici preko leševa. Ipak, Kusturica do kraja Perhanu ostavlja tragove ljudskosti, koji na kraju ipak izlaze na površinu i u katarzičnoj završnici on se odlučuje obračunati s tipovima koji su njemu i njegovoj obitelji donijeli samo patnju.
A koliko je tragičan lik Perhana, zapravo je još tragičniji lik Davora Dujmovića, tada 18-godišnjaka koji je utjelovio mladog i nesretnog Ciganina. Njega je još kao 15-godišnjaka Kusturica slučajno primijetio u jednoj sarajevskoj kafani i pozvao ga na audiciju za "Oca na službenom putu". Nakon uloge Perhana izabran je za jednog od pet najboljih mladih glumaca u Europi, kritičari su išli toliko daleko da su ga čak uspoređivali s Dustinom Hoffmanom, no početkom 90-ih Dujmović se navukao na heroin. Kao i svoj mentor Kusturica za vrijeme rata odlazi u Beograd, poslije rata se vraća u BiH, ali ne u Sarajevo, već u Banja Luku, a potom seli u Sloveniju, gdje si je 1999. godine, s nepunih 30 godina oduzeo život.
Jasno da u ovom bizarnom i nadrealnom svijetu ne manjka i humornih, crnohumornih, ali i gorkohumornih situacija i nemoguće se u pojedinim trenucima ne smijati nad dogodovštinama junaka ovog filma. Taj apsurdistički humor Kusturica je nekoliko godina kasnije podigao još na nivo više u "Undergroundu", a nekako na tragu "Doma za vešanje" bio je i njegov sljedeći film "Crna mačka, beli mačor", koji ipak nije bio ni blizu toliko briljantan i uspješan. No, "Crna mačka, beli mačor" ujedno predstavlja i posljednji dobar film u filmografiji nekad velikog režisera, koji se posljednjih dvadesetak godina očito potpuno pogubio (ako izuzmemo tek solidni "Život je čudo"), a tom je najbolji primjer i jedan od njegovih posljednjih filmova, "On the Milky Road". I tu je odlučio igrati na domaćem terenu, odnosno na kartu nadrealizna i magijskog realizma, no taj se film pokazao potpuno promašenim i neusporedivim s njegovim djelima otprije 20, 30 i više godina kad je nizao uspjeh za uspjehom i doista sjajan film za sjajnim filmom, što mu je i donijelo epitet jugoslavenskog Fellinija.
Primjedbe
Objavi komentar