Katalonac J. A. Bayona danas je prilično etablirani redatelj, koji
je dobio zadatak u Hollywoodu čak i snimati novi nastavak franšize
Jurassic Parka (koja bi u kina trebala stići sljedeće godine), a horor
drama Sirotište bio je film s kojim se ovaj danas 42-godišnjak probio.
Priča o duhovima, opsjednutim kućama ili opsjednutoj djeci proteklih smo
se godina bome nagledali. Ako me sjećanje dobro služi Hollywood se
ponovno za takvu tematiku intenzivnije zainteresirao s Insidiousom,
poslije čega je izbačena sva sila sličnih filmova, sequela i prequela,
no Sirotište se ipak u masi takvih filmova ipak po nečemu izdvaja.
Po
svojoj estetici, za Sirotište bih ipak rekao da je više drama nego
klasični horor, kojoj je u središtu priče Laura, žena u 30-im godinama
koja je nekada živjela u sirotištu. Za razliku od svojih prijatelja iz
sirotišta, Laura je bila posvojena, a tridesetak godina kasnije ona sa
svojim mužem i posvojenim sinom odlučujue kupiti staru i trošnu vilu u
kojoj je nekada bilo sirotište. Laura ima plan ondje ponovno otvoriti
dom za nezbrinutu djecu, kad se ondje počnu događati čudne stvari.
Njezin maleni sin počinje joj sve češće dolaziti s pričama o nevidljivim
prijateljima. U početku mu ona baš i ne vjeruje, no nakon što klinjo
nestane, počne shvaćati da se s ovom mističnom kućom doista nešto čudno
događa i da ondje doista žive oku nevidljivi stanovnici. Polako počinje
Laura istraživati što se ondje događalo nakon što je usvojena, a
rezultati su zapanjujući.
Iako je ovo možda više drama nego
horor, ima ovdje nekoliko stvarno prilično šokantnih scena, a Bayona je
već sa Sirotištem pokazao da će se na njega morati ozbiljno računati u
budućnosti. Sirotište je fantastično režiran film, savršeno odmjeren i
jedan od onih filmova koji te uplaše i stresu baš onda kad najmanje
očekuješ. Kad jedan horor bude nominiran za europski film godine, onda
je potpuno jasno o kakvom je ostvarenju riječ, a Sirotište je 2008.
godine pobralo i pregrš nacionalnih nagrada. Film je premijeru imao na
festivalu u Cannesu, gdje je bio u konkurenciji za zlatnu palmu, a bio
je i dosta uspješan na američkom tržištu, što je zapravo prava rijetkost
za europski film. Ono po čemu je Sirotište također posebno je i
činjenica da je to jedan od onih filmova koji ne podilaze publici i
riječ je o hororu koji nema onih jeftinih štoseva za plašenje publike
kakvi se najčešće koriste u američkom hororu. Najveći strah i jezu ovdje
izaziva prigušena atmosfera iščekivanja u kojoj odlučna i
nezaustavljiva majka jedina i nakon duljeg vremena ne odustaje od
potrage za malcem koji je nestao i uvjerena je da on mora biti negdje u
kući.
Veliku ulogu u promociji ovog filma svakako je imao
Meksikanac Guillermo Del Toro, čija je horor bajka Panov labirint godinu
ranije bio veliki hit. Nakon što se on prihvatio produkcije Sirotišta,
tom je filmu na temelju njegove slave i uspjeha ranije filma udvostručen
budžet, a zanimljivo je kako je scenarij za sirotište gotovo čitavo
desetljeće stajao u ladici. Scenarist Sergio Sanchez ovu je horor dramu
napisao još 1996. godine i sam je želio režirati ovaj film, no svi
studiji redom su mu uručivali odbijenice. Tek kad se susreo s tada
velikim talentom španjolske kinematorafije Bayonom i kad je on pristao
režirati film, Sirotište je konačno dobilo zeleno svjetlo. Bayona je
malo preradio scenarij i odlučio se više usredotočiti na majku, nego na
svijet duhova, a odličan potez je napravio kad je za ulogu Laure uzeo
Belen Ruedu. Belen je odradila stvarno izvrstan posao, a tu je i kći
slavnog Charlieja Chaplina, Geraldine, u ulozi medija koji otkriva da je
kuća doista nastanjena duhovima.
Primjedbe
Objavi komentar