HOSTAGES (GRU,2017) - 7/10

 

Naziv ovog gruzijskog filma prilično je dvosmislen jer su njegovi junaci put u slobodu odlučili potražiti uzimanjem taoca, no istovremeno su i oni sami bili taoci jednog užasnog sistema i jedne grozne države. Hostages je premijeru imao na festivalu u Berlinu, bio je u konkurenciji i za Srce Sarajeva na festivalu u bosanskoj prijestolnici, a snimljen je prema istinitim događajima iz 1983. godine. Gruzija je tada bila dio Sovjetskog Saveza, a skupina studenata i mladih intelektualaca i studenata odlučila je pobjeći u inozemstvo jer se u tom rigidnom sistemu nije osjećala ugodno, kamoli slobodno. No, iz SSSR-a se baš i nije tako lako odlazilo pa su se oni dosjetili načina kako će uteći. Ideja im se baš i nije pokazala pretjerano pametnom jer su oni odlučili oteti avion na letu iz Tbilisija prema lučkom gradu Batumiju blizu granice s Turskom. Jasno da im plan nije uspio, a posljedice koje su ih čekale zbog tog zapravo terorističkog čina bile su fatalne.

 

I ovaj je film fina kritika tog propalog komunističkog režima, koji je toliko i opstao upravo zahvaljujući svojoj totalitarnošti i strahu koji se tjerao u kosti vlastitim ljudima. Kad je nestalo straha, nestalo je i trulog sustava, no i u ovom filmu lijepo vidimo koliko je Sovjetski Savez praktički do svog samog kraja bio tvrd sustav. Redatelj Rezo Gigineshvili pomalo u dokumentarističkom stilu ne pokušava opravdati potez ove skupine mladih, koja je zapravo u odnosu na ostatak svojih sugrađana i bila povlaštena. Svi su oni dolazili iz uglednih, dobrostojećih i obrazovanih obitelji pa su se svejedno u tom sistemu osjećali neslobodno i shvaćali su da se ondje nikada neće uspjeti realizirati. No, način na koji su odlučili realizirati bijeg bio je jednako toliko užasan kao i sam režim od kojeg su bježali. Zbog toga vjerojatno i autor i nema previše milosti prema svojim likovima i pametno je postupio što ih ne prikazuje kao nekakve junake, već ih se prati prilično hladno i objektivno. 

Hostages se pokazao kao sasvim dobar film koji vrijedi pogledati, a moram priznati da se i Gruzija proteklih godina pokazuje kao zemlja koja svako malo izbaci poneki film vrijedan gledanja. Odmah mi tu na pamet pada ratna drama Mandarine, koja je bila nominirana i za Oscara, a skor pa jednako dobar bio je i Corn Island. U oba ova filma tema je bio građanski rat na području Gruzije koji se nakon raspada SSSR-a vodio između Gruzijaca i Abhazijaca, tamošnje manjine, a, ako se ne varam, situacija između njih je i dalje prilično nemirna, iako rata više nema. S ovim filmom vraćamo se još malo u prošlost, a povijest se još jednom pokazala kao nepresušno vrlo inspiracije i ideja za dobre filmove.

IMDB LINK