Zanimljiv uvid u život radnika u indijskim tvornicama donosi nam ova indijsko - njemačko - finska koprodukcija koja je prikazana ove godine na Sundance film festivalu, gdje je osvojila i nagradu za fotografiju, a bila je nominirana i za glavnu nagradu u konkurenciji svjetskih dokumentaraca. Ovaj opservacijski dokumenatarac prikazuje kako to funkcionira u jednoj ogromnoj tvornici u pokrajini Gujarat u Indiji. Smjene ovdje traju po 12 sati, a uvjeti su kao što su u europskim tvornicama bili sredinom 19. stoljeća. Ljudi ondje rade kako bi imali novca za prehraniti sebe i obitelj, no ti ljudi gotovo pa su dehumanizirani i pretvoreni u - strojeve i mašine.
Nekako mi se čini da je taj naziv filma, Machines, prilično dvosmislen jer prikazuje grozne sudbine radnika starih doslovno od 7 do 77 godina od kojih su neki kljakavi, neki slijepi, neki gluhi. Naravno da sindikata ondje nema, a posve šokantno zvuči izjava jednog od radnika da nitko ne želi postati vođa sindikata jer takve vlasnici tvornica ubijaju. Ne znam je li to istina stvarno, no zvuči jebeno grozno u 21. stoljeću, a nakon ovog filma mogu samo još jednom biti zahvalan i sretan što sam imao toliko sreće roditi se tu gdje jesam, a ne u Indiji ili nekoj sličnoj državi. Kako je ovdje riječ o opservacijskom dokumentarcu, tako sve to nakon nekog vremena postane dosta repetitivno, pomalo i dosadno, no srećom pa je autor Rahul Jin imao toliko obzira pa film ne traje puno više od sat vremena. Sve u svemu, prilično tužno i jadno, no nisam baš ni očekivao da život u indijskoj tvornici i izgleda puno ljepše.
Primjedbe
Objavi komentar