Rat je završio prije više od 20 godina, no ratne rane i dalje su duboke, a iskreno pomirenje nažalost prilično daleko. Suočavanjem s prošlošću bavi se i debitantski dugometražni film bosanskog redatelja Alena Drljevića, koji u prazni hotel smješta deset veterana s bošnjačke, hrvatske i srpske strane te jednog slovenskog psihologa iz centra za mir. Svi su ti ljudi u ratu proživjeli strašne traume i svi danas boluju od PTSP-a, jedan sebe krivi za pogibiju mladog vojnika kojeg je rasporedio na mjesto za koje je znao da bi ovaj mogao biti ubijen, drugi je logoraš koji je bio mučen, treći je počinio strašne zločine... Situacija je u početku teška jer svi su oni prije dvadesetak godina jedan drugog gledali preko nišana, a sada su neprestano jedni s drugima i moraju se suočavati sa svojim traumama, grižnjom savjesti i strahovima. Usput moraju i odrađivati zadatke koje im odredi psiholog, a on u startu svima ide na živce.
Muškarci ne plaču stvarno je težak film čija se mučna i teška atmosfera povremeno razbije ponekom humornom situacijom, no unatoč toj svojoj težini ovaj se film pokazao vrlo uspješan na festivalima. Rat je nažalost univerzalna tema i u svakom kutu svijeta s njim se ljudi mogu poistovjetiti. Osim na Zagreb film festivalu, gdje je osvojio glavnu nagradu te na festivalu u Ljubljani, gdje je ovaj film također slavio, Drljević se vratio kući i s nagradama na festivalima u Karlovim Varyima i Bratislavi. U filmu glume glumci i iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a posebno ovdje briljiraju Leon Lučev kao hrvatski veteran Valentin te Boris Isaković kao srbijanski veteran Miki. Tu su i Emir Hadžihafizbegović, Ivo Gregurević, a zanimljivo je kako je za neke od manjih uloga Drljević koristio i stvarne ratne veterane. S obzirom da se filmovi na ovim prostorima obično snimaju sa skromnim budžetima, Muškarci ne plaču je snimljen u samo tri tjedna, a upravo ti stvarni veterani koji su djelomično sudjelovali u filmu kao naturščici su i donijeli stvarne priče.
Rat je i dalje očito glavna inspiracija velikom dijelu filmaša s ovih prostora i gotovo da nema redatelja iz Hrvatske, Srbije ili Bosne koji nije snimio niti jedan film a da nije barem indirektno povezan s ovim krvavim i glupim ratom, koji se, nadam se, više nikad neće ponoviti. Dobro je što se više, barem u većini slučajeva, filmovi koji se tiču rata ne snimaju s propagandističkim namjerama i što se njima u većini slučajeva ne pokušavaju ponovno uzavrijeti strasti, jer toga ionako nažalost imamo previše u javnom diskursu. Ponekad imam osjećaj da je situacija po nekim pitanjima danas gotovo i gora i opasnija nego što je bila za vrijeme rata i jednostavno ne mogu shvatiti koliko i danas ima ljudi zadojenih nacionalizmom i mržnjom. Umjesto da se vidi što napraviti da svim trima narodima bude bolje, samo se stalno vraćamo u prošlost. No, da se vratim na film i njegove protagoniste i ne mudrujem puno.
Još bih
jednom istaknuo Leona Lučeva, koji je i ovaj puta potvrdio da je, barem po mom
skromnom ukusu, trenutačno najbolji hrvatski glumac. Čovjek jako pametno
bira uloge, igra u zanimljivim filmovima praktički iz svih zemalja bivše
Jugoslavije. Do prije 7, 8 godina moglo ga se vidjeti praktički u svakom
hrvatskom filmu, a unazad nekoliko godina uglavnom ovaj Šibenčanin glumi u
regionalnim produkcijama, dok u hrvatskom filmu jako malo, koliko mogu
vidjeti. Sljedeće godine Lučeva možemo očekivati i u dva slovenska filma,
Ivanu i Rudaru, koja mi također djeluju iznimno zanimljivo i nadam se da će ih
se moći pogledati i u nas.
Primjedbe
Objavi komentar