Filmovi koji su okarakterizirani kao romanse, posebno ako je riječ o romansama među ljudima starije životne dobi u velikoj većini slučajeva preskočiti. No, ako tu zaljubljenog djeda i babu igraju Robert Redford i Jane Fonda, taj će film onda svakako privući moju pozornost, barem iz nekog respekta prema ovim glumačkim velikanima, posebno Redfordu. I Our Souls se na kraju pokazao kao sasvim solidan i gledljiv film, nije to uopće bilo tako patetično i sladunjavo kao što sam se pribojavao. Ovdje je prije svega riječ o usamljenosti i o tome koliko više manje svi možda i previše mislimo i strahujemo što će o nečemu reći ili misliti okolina, a ne činimo zapravo ono što bi željeli, baš iz tog straha što će drugi reći ili misliti.
Redford ovdje igra udovca, Fonda udovicu, dugogodišnje susjede koji se zapravo i ne poznaju, no Jane svejedno jedne noći pozvoni na Robertova vrata i predloži mu da bi se mogli malo družiti. Ne družiti onako kako bi se družili prije kojih pola stoljeća, već čisto da budu skupa da im vrijeme brže prolazi pod stare dane. Stari džentlmen Redford naravno pristane na taj prijedlog te on i Fonda počnu provoditi vrijeme zajedno, a naravno da njihove obitelji baš i nisu oduševljeni tom njihovom idejom jer oboje imaju kompliciranu prošlost.
Glumce iz ove stare garde nekako dijelim na one što lijepo stare i na one što baš i ne stare tako lijepo. Pod tim "lijepo stariti" ne mislim da su lijepi i kao starci, već da pametno biraju uloge u skladu s godinama, a ne, kao neki i sa 70 ili 80 godina samo što ne igraju tinejdžere ili akcijske junake. Mislim da je Redford jedan od onih glumaca koji po tom pitanju najljepše stari. Čovjek stvarno jako pametno bira uloge, ne glumi puno, a ono što odigra obično bude sasvim na mjestu. Bilo bi dobro kad bi i neki drugi slijedili njegov primjer i birali uloge u skladu s godinama, a ne i dalje mislili da će ih netko i sa 78 ozbiljno shvatiti kao razbijače ili latino zavodnike.
Primjedbe
Objavi komentar