I prije
početka gledanja novog djela grčkog nadrealista Jorgosa Lantimosa bio sam
uvjeren da će ovo biti sve samo ne običan film, no "Žrtvovanje svetog
jelena" pokazao se izvan i iznad svih očekivanja. Još jednom je Lantimos
pokazao da se trudi sustići Larsa von Triera i dohvatiti njegov status najluđeg
i najbolesnijeg filmaša današnjice. Ovaj je Grk prije nekih osam godina pažnju
na sebe skrenuo filmom Kynodontas (Očnjak). Bila je to potpuno morbidna,
šokantna priča, i s tim je filmom na sebe čovjek itekako skrenuo pozornost, a
istovremeno su on i koscenarist mu Eftimis Filipou započeli trend u grčkom filmu
koji se naziva grčki čudni val i filmovi snimljeni tim stilom postali su
prepoznatljivi i posebni.
Bio je
nominiran Očnjak za Oscara u konkurenciji najboljeg stranog filma, u Cannesu je
dobio Lantimos nagradu za najboljeg mladog redatelja, posebnu nagradu žirija te
pregršt drugih nagrada, među kojima i Srce Sarajeva. Potom su stigle Alpe, a
pretprošle je godine snimio i prvi film na engleskom jeziku - Jastoga te si
odmah priskrbio nominaciju za Oscara u kategoriji originalnog scenarija dok je
ovim filmom Lanthimos potvrdio da je filmaš od kojeg se mnogo toga u budućnosti
može očekivati. Zapravo, ne u budućnosti, već sada, jer ono što on radi je
fantastično, originalno i brutalno.
Steven je
ugledni kardiolog koji živi u naizgled skladnom brakom s oftalmologinjom Annom.
Imaju dvoje krasne djece, sina i kćer, no od početka ovaj kirurg djeluje nekako
čudno. Tim više jer se počne zbližavati s naizgled nepoznatim klincem od 16
godina, a iako bi se na početku dalo po njihovom ponašanju i odnosu naslutiti
da između njih dvojice postoji nekakva homoseksualno / pedofilska veza,
ispostavi se da se Steven sa 16-godišnjim Martinom druži iz čiste grižnje
savjesti. Nekoliko godina ranije Martinov otac preminuo je za vrijeme
operacije, a operirao ga je upravo Steven. Iako na početku Martin djeluje
dobronamjerno i kao da razumije situaciju da Steven nije mogao ništa učiniti po
pitanju spašavanja njegova oca, ispostavi se da je ovaj malo zlopamtilo koje
sprema pakleni i prilično metafizički plan (ono što će se početi događati u
ovom filmu, a ne želim to otkriti, spada izvan granica realnosti i mogućeg, no
svejedno ovdje djeluje jako uvjerljivo i želiš u to vjerovati, otkrit ću samo
da Martin Stevenu ponudi prilično užasan izbor) kako bi se osvetio kirurgu za
kojeg misli da mu je ubio oca.
Kako su se
njih dva počela družiti tako se odjednom Stevenova djeca počinju razbolijevati,
a ono što se ispostavi da se događa je izvan svake pameti. Kako situacija
postaje sve strašnija i stresnija, tako i odnosi među supružnicima postaju sve
napetiji, na vidjelo izlaze mnoge sitnice i činjenice koje pokazuju da oni baš
i nisu tako skladan par (već na početku se vidi da su oboje prilično perverzni,
Steven se uzbudi tek kad njegova Anna počne u krevetu glumiti da je mrtva) iz
prve polovice filma. No, i u prvoj polovici filma već se da naslutiti da je
Steven priličan čudak, a dijalozi među likovima su i više nego čudni i
zbunjujući, za teme o kojima oni pričaju baš se i ne bi moglo reći da su
standardne teme za ćaskanje. Tu je i njihova 14-godišnja kći Kim koja se
zaljubi u Martina, a smjer u kojem se film razvije i više je nego uznemirujuć i
šokantan. Da situacija bude gora, Lantimos je očito jedan od onih pesimista,
koji ni na kraju, kad bi možda očekivali nekakvo iskupljenje i bar mrvicu
odškrinuta vrata happy enda, ne može protiv sebe i koji izabire najstrašniji
mogući rasplet i katarzu.
I ovaj film
mi djeluje kao da ima nekih biblijskih referenci, a priča je inspirirana grčkim
mitom o Orestu i Ifigeniji, točnije po drami Ifigenija u Aulisu. Tko imalo
poznaje grčku mitologiju može naslutiti što se ovdje događa, no uglavnom pred
Stevenom nije nimalo laka odluka. Baš kao i prethodni Lantimosovi filmovi, i
Sveti jelen od samog početka je prilično tjeskobnog i neugodnog ugođaja, a
karte se ovdje na stol bacaju prilično sporo. Volim ljude s idejama i maštom, a
Lantimos je svakako jedan od najmaštovitijih ljudi u svijetu filma danas. No, u
njegovoj mašti nema čudovišta, nema nemani, nema zvijeri, kod njega su
čudovišta ljudi sami i ljudska psiha. Odluke koje ljudi moraju donijeti su te
nemani od kojih se ne može pobjeći i sakriti, a svaka odluka, poznato je, sa
sobom nosi i posljedice. Dodat ću još da je ovdje, vjerojatno ste do sada već
shvatili, riječ o prilično teškom i na trenutke mučnom filmu, no filmu s kojim
se malo njih ove godine može mjeriti.
Lantimos je i
ovaj puta potvrdio da je filmaš unikatnog stila. Čovjek ima svoju priču, ne
želi od nje odustati, a s kamerom kao da istražuje. Njegovi kadrovi su jednako
čudni kao što su čudne i priče koje piše, a taj spoj ovaj je puta izbacio
gotovo pa savršen rezultat. Svjestan sam da je ovo film koji se sigurno neće
svidjeti svima, no oni koji u filmu traže nešto više, a ne tek pukih dva sata
pucnjave i jurnjave u Svetom jelenu to će i pronaći. Jedna od dužnosti filma,
ali i umjetnosti uopće (čak mislim da sam to već negdje napisao) je provokacija
i izazivanje šoka, nekakvo izbacivanje pojedinca iz monotonije svakodnevice i
tjeranje na razmišljanje. I Lantimos u tome uspijeva možda bolje od bilo koga
danas.
Jedan od najvećih dobitnika uspjeha ovog grčkog čudaka, po kojem je i cijeli jedan smjer dobio naziv (upravo je njegov Očnjak rodonačelnik trenda u grčkom filmu koji je nazvan grčki čudni val) je i Colin Farrell. Ovaj ljepuškasti Irac koji je proteklih godina prilično zabrazdio i počeo se prilično gubiti očito je objeručke prihvatio slamku spasa zvanu Lantimos. Odličan posao Colin je odradio i u Jastogu, no ovdje čovjek naprosto briljira i rad s Lantimosom mu očito godi. Isto vrijedi i za Nicole Kidman, koja valjda još od Von Trierovih filmova u kojima je nastupila nije bila ovako dobra. Mene je ovaj film stvarno oduševio, bit će da volim ovakve uznemirujuće, šokantne, ali nadasve originalne priče, a vjerujem da bi se ovaj film mogao svidjeti mnogima koji štuju autoski film više od standardnih blockbustera.
Primjedbe
Objavi komentar