Britanska satirična drama koja je premijeru imala u Berlinu, gdje je bila u konkurenciji za Zlatnog medvjeda, a osvojila je nagradu struke, jedan je od najfriškijih primjera klasičnog britanskog crnog humora. Ovaj film pomalo podsjeća na kazališnu predstavu i cijeli ansambl sastoji se od tek nekoliko glumaca (i to izvrsnih) te je smješten je jedan interijer. The Party je pomalo i netipičan po duljini jer traje tek sedamdesetak minuta, no i u ovom primjeru vidi se da je manje ponekad zapravo stvarno više. U tih sat i deset minuta scenaristica i redateljica Sally Potter uspjela je zaokružiti priču iz visokog engleskog društva, društva punog cinizma, prijetvornosti, licemjerja i laži. Janet (Kristin Scott Thomas) organizirala je proslavu za svoje uže društo povodom velikog životnog uspjeha.
Ona je postala ministrica zdravlja u sjeni opozicijske laburističke stranke te su na zabavu pozvani April (Patricia Clarkson), njena cinična najbolja prijateljica, Aprilin suprug Gottfried (Bruno Ganz), samoprozvani životni trener i iscjelitelj. Tu su i Martha, ostarjela lezbijka i vodeća ikona pokreta za ženska prava i profesorica na ženskim studijima te njena mlađahna partnerica Jinny, koja je umjetnom oplodnjom upravo uspjela začeti. Na eštafe je pozvana i Janetina mlađahna asistentica Marianne, koja ne uspijeva doći, već ondje pošalje svog supruga, pohlepnog investicijsko bankara (Cillian Murphy). Ne smijemo zaboraviti ni Janetinog supruga Toma (Timothy Spall), koji samo sjedi na fotelji i pušta muziku.
Od samog početka atmosfera je prilično naelektrizitana i neugodna, potpuno je jasno da odnosi među nekadašnjim prijateljima više i nisu na nekom visokom nivou, a uskoro se sve počne raspadati. Maske padaju, prijatelji konačno postaju iskreni, no činjenica je da istina ponekad boli, a netko će na kraju tu završiti i ubijen. I ranije smo imali primjera da filmovi koji djeluju kao kazališne predstave savršeno mogu funkcionirati i na velikom platnu (Carnage od Polanskog je savršen primjer), a ista je stvar i s Partyjem. Britki britanski crni humor koji se ne libi sprdati s prilično ozbiljnim temama kao što su bolest, smrt, nevjera i sličnim stvarima koje ljudi obično baš i ne primaju najbolje. Mora se priznati da je Potter za ovaj film okupila stvarno zanimljiv glumački ansambl, Baš kao i britansko društvo uoči Brexita (kojeg nismo dočekali još godinu i pol nakon originalnog pisanja ovog teksta), tako je i cijela ekipa ovdje prilično podijeljena, svadljiva i otrovna, a cijeli se film zapravo može i shvatiti kao satiru na britansko društvo.
Primjedbe
Objavi komentar