Film Nelyubov Andreja Zjagvinceva potpuno je zasluženo ove godine pokupio lovorike u Rusiji, ali i u svijetu jer je riječ o stvarno iznimnom filmu, i stilski i tematski. Priča o paru koji više ne osjeća ljubav jedno prema drugom, zbog čega najviše ispašta njihov sin, koji na koncu i nestane i dalje je u užem krugu za nominacije za Oscara, a puno za Nelyubov ne zaostaje ni Aritmiya, još jedan klasični primjer novog ruskog realizma. I ovdje u prvom planu imamo mladi par, Katju i Olega. Oboje su liječnici, a Oleg radi u timu hitne medicinske pomoći. Jednog dana Katja mu samo kaže da želi razvod i da želi da se on kroz nekoliko dana iseli iz njihovog zajedničkog stana. Ženi se očito na vrh popelo njegovo opijanje s društvom kojim kao svaki pošteni Rus Oleg liječi stres s posla, a smeta joj i što ima osjećaj da on više pažnje posvećuje svojim pacijentima nego njoj.
S novom situacijom Olegom se prilično teško nosi, iako i dalje žive u istom stanu, njih se dvoje jedno prema drugom ponašaju kao stranci, a da situacija bude gora, Oleg na poslu dobija novog šefa koji, kao svaki novi šef, glumi strogoću i uvodi nova striktna pravila kako bi klinika postigla uštede. Oleg se novih pravila ne drži previše zbog čega upada i u probleme na poslu, a odnosi s Katjom istovremeno samo se još produbljuju. Uhvaćeni između gotovo cjelodnevnih smjena, alkoholom ispunjenim međuprostorom i potragom za nekim smislom u životu, Oleg i Katja morat će pronaći nešto što će ih ipak ostaviti zajedno.
Baš kao što
je Nelyubov bio odlična kritika ruskom sustavu poglavito policijskom, koji
zapravo ne funkcionira, tako je i ova socijalna drama Borisa Hlebnikova kritika
ruskog zdravstvenog sustava koji, kao i u nas, ne funkcionira onako kako bi
trebao. Aritmiya je prilično potresan i emotivan film u kojem glavni lik Oleg
usprkos košmarnoj situaciji na privatnom planu mora funkcionirati na poslu
pošto mu je zadatak spašavanje života. Situacija na poslu je sve gora jer se
sukobljava s novim šefom koji od njega traži da pacijente obrađuje u najkraćem
mogućem roku i kaže mu da nije problem kad pacijent umre, problem je samo kad
pacijent umre za vrijeme njegove obrade. Što će biti s njim kasnije, nije ga
briga, ali Oleg, kao moralna osoba ne može na taj način funkcionirati pošto je
njegova misija svakom svom pacijentu pružiti maksimalnu njegu i izdvojiti za
njega vremena koliko je god potrebno, a ne maksimalnih 20 minuta kako glasi
naredba.
Vrijedi izdvojiti i stvarno iznimnu glumu dvoje glavnih glumaca, Aleksandra Jacenka kao Olega te Irine Gorbačove kao Katje. Među ovo dvoje glumaca stvarno se osjeti neka kemija, a to je zapravo i jedan od osnovnih preduvjeta da ovakav film koji igra na emocije i bude pogođen. Za svoju je ulogu Jacenko osvojio i nagrade na brojnim festivalima kao što su oni u Chicagu ili Karlovim Varyjma, a i sam je film osvojio podosta nagrada na festivalima u domovini i svijetu. Već sam više puta naglašavao da me ruski film posljednjih godina sve više i više oduševljava, ponajviše time što je riječ o realističnim filmovima koji u sebi obično imaju i subverzivne poruke i kritiziraju lošu situaciju u kojoj se tamošnje društvo našlo. Umjetnost pa tako i film uvijek bi trebali biti barometar stanja zbivanja u određenom društvu, a kad iz jedne zemlje u tako kratkom roku dobijemo takav niz kritičnih filmova sa snažnom porukom, onda je vjerojatno jasno da je nešto trulo u državi Danskoj. Iako se ovaj film može osmatrati i kao romansa i priča o vezi između dvoje mladih ljudi koji se zbog objektivnih i subjektivnih okolnosti udaljavaju jedno od drugog, Aritmiya je prvenstveno socijalna drama koja ima za cilj pokazati tragediju i potpunu beznadežnost jednog društva. Oni koji su voljeli Nelyubov, preporučujem da bace oko i na ovaj prilično srodan i ne puno lošiji, a nerazvikan film.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar