Čak četiri godine morali smo čekati novu sezonu "Black Mirrora". Već sam mislio da je Charlie Brooker digao ruke od kultne distopijske serije koja je u određenim epizodama tako zapanjujuće predviđala budućnost. No, kad smo se najmanje nadali, Brooker je izbacio šestu sezonu s pet epizoda (dvije više od prethodne sezone iz 2019.), a nakon prve tri epizode ponadao sam se da je to onaj dobri, stari "Black Mirror". Nažalost, posljednje dvije epizode bile su bitno slabije i činile su mi se više kao da su tu zalutale iz neke prosječne horor antologije i bitno su narušile dojam. No, zato su prve tri epizode genijalne i nešto najbolje u cijelom serijalu u dugo, dugo vremena.
U tim epizodama Brooker ne samo da se bavi onime što bi nas moglo čekati u bližoj ili daljoj budućnosti, već je prva epizoda "Joan is Awful" urnebesna distopijska satira, briljantna crna komedija podjednako zastrašujuća i podjednako smiješna. Svima nam se vjerojatno dogodilo da smo o nečemu s nekim pričali, a potom bi nam se nešto na tu temu pojavilo na pametnom telefonu. "Joan is Awful" tjera još dalje taj zastrašujući fenomen jer naslovnoj junakinji će se dogoditi da je postala glavna junakinja serije na popularnoj streaming platformi. I to u seriji koja dramatizira njen svakodnevni život, a bez obzira što će se serija pretvoriti u ogroman hit, Joanin život potpuno će se oteti kontroli.
"Loch Henry" mračni je triler / horor koji i pomalo satirizira true crime fenomen i čestu eksploataciju jezivih i morbidnih zločina u komercijalne svrhe. Tako će se i mladi par, Davis i Pia, zaputiti u njegovo rodno selo u škotskim Highlandsima kako bi snimili dokumentarni film o prirodi, no umjesto toga prebacit će se na snimanje dokumentarca o jezivom zločinu koji se ondje dogodio. Briljantna je i treća epizoda "Beyond the Sea" koja traje poput cjelovečernjog filma, o dvojici astronauta u svemirskoj misiji, no zahvaljujući nekoj naprednoj tehnologiji oni mogu svoju svijest prebaciti u zemaljske replike kako njihove obitelji ne bi patile. I naravno da tu nešto mora poći po zlu, baš kao i u posljednje dvije epizode koje su bile ipak bitno slabije, prosječni horori.
Ponovno se tu pojavljuju neki poznati glumci poput Salme Hayek u prvoj, Aarona Paula, Josha Hartnetta, Kate Maru u trećoj te Zazie Beetz u četvrtoj, a svaka epizoda tu ima i brojne neočekivane preokrete i iznenađenja. Iako su prošla vremena kad je "Black Mirror" postao globalni fenomen i u 12 godina otkako je Brooker još u Velikoj Britaniji izbacio prve dvije sezone snimljeno je more serija i filmova koje na distopijski, zastrašujući pa i satirični, cinični i ironični način razmišljaju o tome kuda ide ovaj svijet, ovo je i dalje itekako relevantna serija. Serija koja nudi puno toga za promišljanje i uz koju je svijet prošao svašta, a ujedno se prilično promijenio.
BLACK MIRROR 5 (2019,GBR - SAD) - 7,5/10
Peta sezona antologijske SF serije koja već danas uživa kultni status, možda je nešto najslabije što smo do sada dobili iz svijeta "Black Mirrora". Mislim da nisam jedini u mišljenju da samo jedna od tri epizode iz pete sezone kvalitetom može stati rame uz rame s velikom većinom prijašnjeg sadržaja, dok su dvije epizode ipak bitno slabije. I dok su se prijašnje epizode odvijale ili u bliskoj budućnosti ili nekoj alternativnoj sadašnjosti, pomalo imam dojam da su u petoj sezoni stvarnost i sadašnjost uspjeli dostići budućnost. Posebno se to odnosi na meni najbolju epizodu "Smithereens" u kojoj se kreator serijala Charlie Brooker bavi pitanjem društvenih mreža i koliko one ne samo utječu na naš život, nego i koliko virtualni životi na svim tim mrežama počinju djelovati važnije od stvarnih života i koliko smo ni ne razmišljajući sve podatke o sebi spremni darovati na pladnju.
Virtualna stvarnost, nedostatak komunikacije, otuđenost i sve ostalo što dolazi u današnjem postmodernom svijetu u kojem tehnologija polako, ali sigurno preuzima kontrolu nad našim životima, i dalje su glavna tema "Black Mirrora", no ono što se događa u posljednjim epizodama čini se kao prilično stvarno i moguće. Život bez moderne tehnologije danas bi bio jako teško zamisliv i jednako koliko je ona donijela pozitivnog i olakšala nam živote, dobro je pitanje gdje će nas sve to odvesti. Uz "Black Mirror" budućnost i dalje izgleda prilično zastrašujuće, no peta sezona čak mi je nekako i najmanje mračna u cijelom serijalu. Na trenutke je "Black Mirror" više djelovao kao satira, čak i komedija, nego kao na jezivi horor ili psihološki triler kao u ranijim sezonama, a posebno se to odnosi na epizodu "Rachel, Jack and Ashley Too".
Ta epizoda mi djeluje kao svojevrsni miks neke tinejdžerske serije i "pravog" "Black Mirrora", iako ona zapravo otvara neka možda i najzanimljivija pitanja. Otuđenost i nesposobnost komunikacije sa stvarnim ljudima i pronalazak alternative u nestvarnom i virtualnim prijateljima nešto je što se već sada događa. Ljudi koji su ili zaboravili misliti svojom glavom ili to jednostavno nikada nisu znali te mladi koje je jednostavno strah individualnosti i onoga što stvarno jesu, već se trude biti kopije i ponašati se i izgledati kao netko drugi, situacija je koju zapravo i proživljavamo. Sve ono što se zbiva u "Black Mirroru" možda djeluje kao neka bliža ili dalja budućnost, no kad se malo bolje promisli, gotovo sve se već i događa. U tome je i najveća vrijednost Brookerove serija i zbog toga ona i dalje djeluje toliko zastrašujuće. Iako mi se čini da peta sezona ipak zaostaje za dobrim dijelom serijala, "Black Mirror" je svejedno i dalje serija koju treba gledati i serija koja ti ostavlja dosta materijala za razmišljanje. A možda si je Brooker sam letvicu postavio toliko visoko da ju je postalo gotovo nemoguće nadmašiti, pogotovo kad se sjetimo koliko se doista izvrsnih serija pojavilo u međuvremenu i koliko se svijet promijenio u manje od deset godina otkako je krenula ova serija i koliko toga je dobro prognozirala.
Briljantna
britanska znanstveno fantastična serija koja je prošle godine preselila na
najpoznatiji globalni televizijski servis Netflix nastavlja oduševljavati.
Strahovao sam da bi se selidbom s britanskog Channela 4 na Netflix i sa Crnim
zrcalom moglo dogoditi ono što se dogodilo mnogim drugim sličnim projektima
koji su u početku djelovali toliko svježe i originalno da bi se ubrzo
razvodnili i postali blijeda kopija sebe samog. Srećom pa se to nije dogodilo.
U Americi je Charlie Brooker, briljatni um zaslužan za ovu mračnu,
pesimističnu, distopičnu, surovu, pomalo čak i proročanstvenu, ali i iznimno
pametnu i duboku seriju, očito dobio potpuno odriješene ruke i puno veći
budžet, a ideja mu očito i dalje ne nedostaje.
Ova me serija
kupila već od prve emitirane epizode, a Black Mirror ne samo da je Zona sumraka
za 21. stoljeće, nego je i puno više od toga. Serija koja promišlja nad
sadašnjosti i prošlosti te zamišlja svijet bliže ili dalje budućnosti. I taj
crnozrcalni svijet nije nimalo optimističan. Ova je serija brutalan udarac u
prsa, serija koja te natjera da se zamisliš kuda ide ovaj svijet i dokle
stvarno može ići napredak tehnologije? Koliko će daljnji napredak tehnologije
utjecati na samo čovječanstvo i hoćemo li se doista dehumanizirati i potpuno prepustiti
odlučivanje naprednim algoritmima, kako predviđaju brojni distopijski autori pa
tako i Brooker. Zanimljivo je da je cijelo 20. stoljeće bilo prožeto djelima
kojima se pokušavalo zamisliti što nam nosi budućnost. Od Aldousa Huxleyja i
Georgea Orwella do Phillipa K. Dicka i Isaaca Asimova svima je zajedničko bilo
što nitko od njih budućnost nije vidio pretjerano svjetlom. Nuklearne
apokalipse, fašističke diktature, prirodne katastrofe i kataklizme svih drugih
vrsta zajednički su svim ovim autorima, no ja bih se usudio reći da je Brooker
otišao i dalje od svih njih.
Jasno, u
odnosu na vremena kad su svi ovi veliki futuristi živjeli i stvarali, Brooker
je u prednosti jer je znanost u tom razdoblju toliko uznapredovala, a mašte
čovjeku očito nimalo ne fali. Ono što me iznova i iznova fascinira sa svakom
novom sezonom je koliko je svaka epizoda različita od one druge i koliko je
svaka originalna i unikatna. Doduše, imamo i ovdje određenih oscilacija jer bi
stvarno bilo suludo očekivati da baš svaka epizoda bude kao recimo i do danas
mi najdraža "Nathional Anthem", epizoda kojom je sve i počelo. No, i
u četvrtoj sezoni imamo tri stvarno izvrsne epizode i tri koje po mom ukusu
mrvicu kaskaju, no svejedno je to i dalje jedan od vrhunaca televizijske
produkcije svijeta.
Ono što mi
izgleda kao novost u odnosu na prijašnje sezone to je kao da se ipak vide neke
trunčice nade, kao da ipak negdje postoji dašak optimizma. No, ne treba previše
očekivati po tom pitanju, Black Mirror i dalje je većinom prilično mračni
pogled u budućnost s podosta ciničnim stavom na smjer kojim se ljudski rod
uputio. Moram reći i da mi se čini da je u odnosu na ranije sezone u četvorci
ipak nastupio minimalni pad u kvaliteti i zbog toga ovaj puta nisam dodijelio
Black Mirroru čistu desetku. Svejedno, taj je pad kvalitete doista minimalan i
mjeri se u promilima i Crno zrcalo i dalje je briljantna serija, serija koja i
dalje promišlja, pametna serija koja tjera na razmišljanje, provocira, šokira,
uznemirava i postavlja brojna pitanja. I dalje je to unikatan sadržaj na
globalnom televizijskom nebu kojem u ovom žanru za sada niti jedan sadržaj nije
uspio prići blizu. Kako je ova serija po mnogo čemu posebna u odnosu na ostatak
televizijske konkurencije, tako se i ovaj puta sastoji od šest međusobno
nepovezanih epizoda pa ću i svaku pokušati ukratko i predstaviti, a da ipak ne
otkrivam previše.
Epizoda 1 - USS Callister
Robert Daly
genijalni je programer koji je osmislio najmoderniju i najprodavaniju računalnu
igricu "Infinity", koja zapravo i nije igrica, već prava virtualna
stvarnost. No, zasluge je pokupio njegov partner te Bobby postaje šikaniran u
svojoj tvrtci te se ovaj asocijalni informatičar odlučuje osvetiti onima koji
ga u stvarnom životu baš i ne ljube na način da je osmislio i posebni patch za
igru. U tom patchu u kojem je on kapetan nekakve Star trekovske posade
zarobljeni su svi njegovi radni kolege, a on se na njima iživljava i liječi
frustracije iz stvarnog života.
Epizoda 2 - Arkangel
Nakon što joj
se četverogodišnja kćer izgubila na igralištu, njezina majka odluči se u
vlastito dijete ugraditi čip pomoću koje će malu stalno moći pratiti. Jednom
kad se čip ugradi u mozak, povratka nema i on ondje ostaje doživotno, a osim
što pomoću njega majka može pratiti svoje dijete, moguće je i cenzurirati i
nadzirati što će ona uopće moći percipirati. Tako svako nasilje, ružne i proste
scene djevojčica uopće i ne vidi, već joj je to potpuno zamagljeno i utišano.
Nakon odrastanja praktički pod staklenim zvonom, majka u jednom trenutku ipak
odluči odustati od te nove tehnologije. No, dobro znamo kako su majke
posesivne, kako djevojčice vrlo brzo izrastaju u tinejdžerice, a ponekad je
možda i bolje ne znati sve što se događa s vlastitom djecom. Ovu je epizodu
režirala poznata glumica, u zadnje vrijeme sve više i redateljica Jodie Foster,
a Arkangel je svakako jedan od vrhunaca četvrte sezone.
Epizoda 3 - Crocodile
I u ovoj je
epizodi dirigentska palica pripala poznatom režiseru, Australcu Johnu Hillcoatu
(Cesta, Bez zakona, Proposition), a i za Krokodila bi se moglo slobodno reći da
je jedan od vrhunaca sezone. Nakon što u mladosti poslije razuzdanog provoda
Mia i Rob pregaze biciklista, odluče se riješiti leša i zataškati svoje nedjelo.
Petnaestak godina kasnije oni više i nisu zajedno, Mia je sada uspješna
arhitektica, a kad u Robu proradi naknadna savjest, stvari krenu potpuno
nizbrdo za sve. Da kompletna istina izađe na vidjelo pobrinut će se jedna puno
bezazlenija prometna nesreća i moderna tehnologija za očitavanje sjećanja koja
je sada postala zakonom obvezna i ne može se izbjeći.
Epizoda 4 - Hang the DJ
Četvrta
epizoda donosi nam i dašak romantike. U distopijskom svijetu Crnog zrcala ni
izbor partnera više nije na ljudima, zašto i bi kad postoje aplikacije pa tako
na temelju jedne takve određuju se tko će s kim i kada izaći. Odvija se to u
umjetnim i strogo kontroliranim uvjetima i odmah na početku čvenka aplikacija
javlja koliko vremena imate na raspolaganja. Odmah na prvom susretu aplikacija
spoji Franka i Amy, djeluju oni kao da su savršen par već na prvu, no problem
je samo što na raspolaganju imaju samo 12 sati. Ovu epizodu donos nam Tim Van
Patten, čovjek koji je osvojio Primetime Emmyje za Boardwalk Empire i Pacific, a
gotovo da nema serije koju ovaj nije režirao. Od Igre prijestolja, Sopranosa i
Žice pa do Rima, Seks i grada te Deadwooda.
Epizoda 5 - Metalhead
Možda i
najmračniju viziju budućnosti donosi nam David Slade, koji svoju epizodu
smješta u postapokaliptčne predjele škotskih pustopoljina, gdje skupina
preživjeli homo sapiensa pokušava uteći metalheadima. I metalhedi ovdje nisu
dugokosi klinci u kožnim jaknama koji slušaju Sepulturu ili Iron Maiden, već
robotski psi, koji kad nanjuše žrtvu ne prestaju s lovom sve dok ne ispune svoj
zadatak. Mislim da je ovo jedina crno-bijela epizoda u Black Mirroru uopće te
vjerojatno i najslabiji dio četvrte sezone.
Epizoda 6 - Black Museum
Šećer na kraju, iako daleko od toga da je Black Museum ikakav "šećer". Rekao bih da je ovo najbolesnija i najviše uznemirujuća epizoda, koja jednako koliko je šokantna i nevjerojatna istovremeno briljantna i iznenađujuće dobra. Škotski redatelj Colm McCarthy (Peaky Blinders, The Girl With All the Gifts, Sherlock) u ruke je dobio sjajan materijal, više priča u jednoj priči, a ono što ovdje dobijamo zapravo je sama esencija Crnog zrcala - stanje koje nastaje kad najnaprednija tehnologija dopadne u ruke poremećenim ljudima i sadistima. Black Museum je neka vrsta muzeja na američkom zapadu, u kojem se nalaze razni izlošci koje je izumio neuroznanstvenik Rolo Haynes. On je u najpoznatijoj njujorškoj klinici radio na procesu selidbe svijesti iz čovjekovog mozga jednom kad ovaj umre u neki drugi realitet. Tako se i u ovom muzeju nalaze artefakti koje sigurno nikad prije niste vidjeli.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar