Gary Oldman oduvijek mi je bio jedan od onih glumaca koje sam volio vidjeti kad god bi se pojavio u bilo kojem filmu. Glumio pozitivca ili negativca, glavnu ili epizodnu ulogu, obično bih imao dojam da upravo on "otima" scenu svakom kolegi ili kolegici s kojim bi se našao oči u oči. Fantastične uloge koje je Gary isporučio nemoguće je pobrojati, a gotovo da nema žanra u kojem se nije oprobao. Od klasičnih britanskih socijalnih drama, do krimića, horora, romansi, trilera sve do akcijskih blockbustera. Po prvi je puta pažnju na sebe Oldman skrenuo još 1986. godine filmom "Sid i Nncy", biografskom dramom o frontmenu Sex Pistolsa Sidu Viciousu. Potom je uslijedila naslovna uloga u Frearsovom "Prick Up Your Eyes", koja mu je i donijela prvu nominaciju za britanskog glumca godine.
Logičan slijed je bila selidba u Hollywood, gdje
je početkom 90-ih ostvario više zapaženih uloga, posebno one u
Coppolinom Draculi i Bessonovom Leonu profesionalcu. No, što zbog
problema s alkoholom, što zbog pogrešnog izbora uloga (na što je
zasigurno utjecalo i ovo prvo), u drugoj polovici 90-ih Oldman kao da se
nekako zagubio. Obično ga se moglo vidjeti u ulogama negativaca u
brojnim blockbusterima i redatelji kao da su ga ukalupili u takve uloge i
te karme kao da se nije uspio otresti sljedećih petnaestak godina.
Svaka čast epizodama u Batmanima ili Harry Potterima, no nekako sam
dojma da su te uloge debelo ispod nivoa glumca Oldmanova kalibra i moram
priznati da mi je bilo pomalo i žao kad bih ga vidio u prilično beznačajnim ulogama u nekim od filmova takvog tipa.
Da bi se vratio na mapu ozbiljnih glumaca, Oldman se
morao vratiti u Britaniju, gdje je izabran za ulogu detektiva Smileyja u
"Dečko, dama, kralj, špijun" krimića snimljenom po poznatom romanu
Johna le Carrea. Ta mu je uloga donijela i prvu nominaciju za Oscara,
drugu za Baftu, no ta briljantna uloga kao da je bila samo kratkotrajni
bljesak nesvakidašnjeg talenta jer je brzo slijedio povratak starim
navikama i uglavnom uloge negativaca u više manje prosječnim filmovima.
Sve do sada kad je još jednu šansu da potvrdi da je ozbiljan glumac
Oldman dobio i biografskom filmu o Winstonu Churchillu. A čovjek ne da
je tu priliku objeručke zgrabio, već je isporučio ulogu koja se može
mjeriti s najboljim ostvarenjima vjerojatno najboljeg glumca svih
vremena i njegovog gotovo pa vršnjaka - Daniela Day Lewisa. Upravo bi
Lewis trebao biti glavni konkurent Oldmanu u ovogodišnjoj utrci za
Oscara u kategoriji najbolje glavne uloge (njegov Phantom Thread nisam
još imao prilike pogledati, ne sumnjam da je opet svoj zadatak odradio maestralno), no bez obzira na to, od srca želim Garyju
da dobije zasluženo priznanje i da uđe u red najvećih jer svojim
talentom to definitivno zaslužuje. Pomalo je nevjerojatno da je Zlatni
globus za ulogu Churchilla zapravo prva važna nagradu koju je Oldman
osvojio u karijeri, no nekako imam osjećaj da ga Oscar ove godine ne bi
smio zaobići. Daniele, imaš već tri komada (a trebao si barem
četiri, to što nije dobio nagradu za ulogu Butchera u Bandama New Yorka
najobičnija je sprdnja), vjerujem da se nećeš ljutiti ako jednog kipića
zgrabi i tvoj prijatelj.
Ono što mi je najfascinantnije u
filmu Darkest Hour je da Oldmana vjerojatno ne bih ni prepoznao kao
Churchilla da unaprijed nisam znao da ga upravo on glumi. Ovo je bila
jedna od najboljih transformacija koje sam vidio zadnjih godina, a osim
što je maskiran tako da izgleda kao jednojajčani blizanac starog
Winstona, Oldman je uspio skinuti i njegovu mimiku, pokrete i dikciju i
vjerujem da bi i sam Churchill bio jako zadovoljan da vidi njegovu
interpretaciju samoga sebe. Nije ovo klasični biografski film, već
pratimo samo dvadesetak dana u životu Winstona Churchilla, ali onih
možda i najvažnijih. Darkest Hour počinje kad britanski parlament
izglasava nepovjerenje dotadašnjem premijeru Nevilleu Chamberlainu, čija
se politika popuštanja prema Hitleru pokazala potpuno promašenom i
zapravo je bila jedan od povoda da se ovaj osili i krene u osvajačke
pohode. Britanski parlament tada je tražio nekoga tko bi trebao
ujediniti i laburiste i konzervativce, a odluka je pala upravo na starog
Winstona, čovjeka koji je ranije bio državni tajnik, ministar trgovine,
ministar mornarice i tko zna što sve ne.
I prije no što je
postao premijer Churchill je bio dosta kontroverzna osoba jer ga se
smatralo odgovornim za katastrofu britanskih trupa u Galipolju u I
svjetskom ratu i za mnoge druge propuste, no povijest je pokazala da se
upravo on pokazao najboljim čovjekom u ovim mračnim satima. U filmu
poznatog britanskog redatelja Joea Wrighta (Ponos i predrasude, Okajanje,
Ana Karenjina) ponajprije je naglasak stavljen na Churchillove
unutarnje dvojbe i borbe. Kakvu odluku donijeti u trenucima koji bi
mogli biti pogubni za britanski imperij? Ući u pregovore s
najgorim diktatorom u povijesti i pokušati minimalizirati štetu po svoj
Otok, no istovremeno prepustiti da nacisti po Europi provode svoj krvavi
pir? Ili se oduprijeti najvećoj vojnoj sili u povijesti i pokušati na
taj način slomiti najstrašniji režim koji je čovječanstvo ikada vidjelo?
U ovom filmu vidimo koliko su mišljenja u britanskoj vladi u tom
vremenu bila podijeljena i pod kolikim je pritiskom Churchill zapravo
bio pošto je većina njegovih suradnika bilo zagovornici potpisivanja
mirovnog sporazuma.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar