Čileanski dokumentarist Patricio Guzman u filmu čiji bismo naziv mogli prevesti "Biserni gumb" donosi nam istovremeno i kozmičku i posve intimističku priču. Za ovaj je film Guzman bio nagrađivan diljem svijeta, u Berlinu je uz srebrnog medvjeda za scenarij osvojio i nagradu ekumenskog žirija koji je njegov film opisao riječima: "Guzmanov film prikazuje potresnu povijest naroda Patagonije i Čilea te nas podsjeća da ljudska patnja i nepravda nadilaze političke i društvene sustave. Koristeći vodu ne samo kao alat za simboliku, već kao i prirodni element kojim kao da betonira priču o žrtvama regije, uključujući predkolonijalne domoroce i one koji su se pokušali suprotstaviti Pinochetovom režimu u priču puno šire perspektive".
Nakon ovih riječi možda bi najbolje bilo i završiti, no ne bi ja bio ja da još ne nadrobim ponešto i upropastim sve lijepo što je rekao mudri žiri, no film je to koji stvarno ostavlja snažan dojam na gledatelja, barem je takav bio slučaj kod mene. Film je dosta meditativan i podsjeća me na poneka ostvarenja meni najdražeg dokumentarista Wernera Herzoga, ponajprije na njegov Lessons in Darkness. I u Gumbu je autor pripovjedač koji nas sa svojim umirujućim glasom vodi kroz ovaj pomalo filozofski dokumentarac kroz koji kao da se pokušava obračunati s duhovima iz prošlosti svoje zemlje. Saznajemo tako mnoge, barem meni, nepoznate i mračne priče iz povijesti ove nama daleke zemlje, priče o kojima se nije previše pričalo u svom djetinjstvu. Kad priča o narodima Patagonije Guzman kao da se ispričava što ništa o njima nije znao kad je bio dijete, već je uživao čitajući pustolovne romane u kojima je Jules Verne pisao o nepoznatim predjelima. A nepoznati predjeli i civilizacije na izumiranju bile su mu nadomak ruke.
Čile je ionako geografski prilično specifična zemlja, uska, a dugačka, koju s juga i istoka omeđuju oceani, na zapadu Ande, a na sjeveru pustinja Atacama, najušnije područje na svijetu. Zbog toga smatra ovaj autor da je Čile oduvijek i funkcionirao kao neka vrsta otoka, a ujedno je i riječ o zemlji sa stotinama otoka na jugu zemlje. I na samom jugu, na Patagoniji bila je domovina brojnih domorodačkih naroda, koje su kolonisti gotovo istrijebili, a posao su završili Pinochet i njegovi fašisti. U ovom esejističkom dokumetarcu upoznaje nas Guzman i s brojnim zanimljivim sunarodnjacima, živim svjedocima užasa koji su se ondje događali prije nekoliko desetljeća. Stvarno dojmljiv dokumentarac kojeg se svakako isplati pogledati i koji je i estetski i tematski poseban i prilično upečatljiv te je očito da je djelo autora koji je pravi patriot i voli svoju zemlju i to na onaj najiskreniji način - prikazujući sve strahote i užase koji su se činili, nadajući se da se nešto slično više neće ponoviti.
I sam Guzman bio je jedna od žrtava brutalnog Pinochetovog režima te je godinama živio u izgnanstvu jer je bio pobornik režima demokratski izabranog predsjednika lijeve provinijencije Salvadora Allendea. Još početkom sedamdesetih godina završio je u egzilu na Kubi gdje je i snimio trilogiju o građanskom ratu u svojoj domovini. Jasno da je Guzman bio pobornik lijeve demokratski izabrane vlade pa je prikazao te događaje sa strane Allendea, o kojem je također prije desetak godina snimio biografski dokumentarac. Zanimljivo je da je svoju dokumentarnu trilogiju La Batalla de Chile prikazao gotovo četvrt stoljeća nakon što je snimio prvi dio, snimio je i dokumentarac o Pinochetu, a posve je jasno da je riječ o filmašu koji je prilično opterećen tužnom povijesti svoje države i putem filmova pričo o Čileu pokušava prenijeti svijetu. "Biserni gumb" mu je ponajbolji film za koji je dobio više od deset nagrada po svjetskim festivalima.
Primjedbe
Objavi komentar