Španjolska biografska drama o paraplegičaru Ramonu Sampedru osvojila je Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, a riječ je o izvrsnom i emotivnom filmu koji zapravo veliča ljudski život unatoč tome što se naslovni junak ovdje bori da mu se taj život oduzme. Život je more je snimljen po istinitim događajima o čovjeku koji se gotovo 30 godina borio za pravo da mu se dopusti da umre, a Sampedro je nepokretan od vrata na niže završio kao 25-godišnjak. Priikom skoka sa stijene u more krivo je procijenio dubinu vode te je nakon nesretnog pada slomio vrat te je od tada postao ovisan o pomoći drugih. U mladosti je Sampedro bio pustolov, proputovao je cijeli svijet i radio kao strojar na prekooceanskim brodovima, što je samo dodatno podgrijalo njegovu želju da takav život nije dostojan čovjeka.
Kako eutanazija tada, a čini mi se da nije ni danas, nije bila legalna u Španjolskoj, Sampedro nije smio računati na pomoć drugih ljudi u usmrćenju pošto bi oni tada vjerojatno bili kazneno gonjeni zbog ubojstva. Ovaj film otvara mnoga pitanja o životu i tko bi trebao biti gospodar svoje sudbine. Je li život pravo ili povlastica, jesmo li ga "dobili" na dar od nekakvog božanstva pa onda po toj logici nismo vladari svojih sudbina ili je život nešto što se baš nama dogodilo sasvim slučajno pa zašto onda s njim ne bismo upravljali kako hoćemo, ako treba i sami izrežirali svoju smrt. Puno pitanja, a malo pravih odgovora, no iako Sampedro u smrti vidi izlaz iz ove teške agonije, njegova je borba jedna od onih poticajnih priča o ljudima i Mar Adentro je jedan od onih filmova koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Iako je bio svjestan da je njegova želja konačna i da nakon nje više nema povratka, Sampedro je čvrsto donio odluku da je bolji izbor dostojanstvena smrt, nego život u mukama.
Iako su ne samo eutanazija, nego i samoubojstvo i dalje prilične tabu teme u našem društvu, Mar Adentro na pametan i dubok način načima to pitanje. Tim više jer Sampedro unatoč svom hendikepu bio inspirativna osoba i obogaćivao je drugima živote, bio je i pjesnik, no njegova je odluka bila da više ne želi biti teret drugima, a ni sebi. Iako na prvu pomisao o filmu u kojem je glavni junak paraplegičar koji cijelo vrijeme mašta o tome kako će se i oduzeti život i skratiti muke možda djeluje morbidno, More ljubavi je uistinu prekrasan film koji se trudi pokazati da je život doista nešto najvrjednije što imamo i da bismo trebali uživati u životu dokle god možemo i kako kaže ona glupa frazetina, živjeti punim plućima.
U ulozi
Sampedra ovdje je briljirao danas ugledni i traženi španjolski glumac Javier
Bardem te je zapravo pravo čudo kako ga je zaobišla nominacija za Oscara.
Nepravda je donekle ispravljena koju godinu kasnije kad je Bardem dobio Oscara
za najbolju sporednu ulogu kada je tumačio lik koji je sušta suprotnost
Sampedru. Njegov psihopatsi ubojica Anton Chigurh iz Nema zemlje za starce
braće Coen oličenje je nihilizma i zla te je Bardem za tu ulogu zasluženo dobio
najvažniju nagradu, a poslje tog filma redovito ga možemo gledati u holivudskim
projektima. Zanimjivo je da je Bardem i prije Mar Adentra bio nominiran za
Oscara, i to za najbolju ulogu u također biografskom filmu Prije noći kada je
tumačio kubanskog pjesnika i pisca Reynalda Arenasa, no tek ga je uloga
Sampedra katapultirala u glumačku orbitu. U ovom su filmu odlične uloge
odigrale i Belen Rueda kao odvjetnica Julia, koja također boluje od neizlječive
autoimune bolesti. Ona možda i najbolje shvaća Sampedrovu situaciju te njih
dvoje ostvare neku vrstu platonske ljubavi te su jedno drugom poticaj da
izdržavaju svoje patnje. Tu je i Lola Duenas kao Rosa, lokalna djevojka koja
putem televizije sazna za Sampedrovu priču te se i njih dvoje povežu. Ona ga
pokušava odgovoriti od njegove odluke, no na kraju ipak shvaća da je njegova
odluka konačna.
Autor ovog filma (čovjek je napisao scenarij, režirao i producirao film te čak
skladao i glazbu) je talentirani španjolski filmaš Alejandro Amenabar, koji je
pažnju na sebe skrenuo već u ranim dvadesetim godinama života. Debitirao je kao
24-godišnjak još 1996. godine zanimljivim i zrelim trilerom Tesis, a već godinu
kasnije uslijedio je film koji mu je donio ulaznicu za Hollywood - Otvori oči.
Misteriozni nadrealni triler po kojem je Cameron Crowe nekoliko godina kasnije
snimio remake Nebo boje vanilije s Tomom Cruiseom, Cameron Diaz te Penelopom
Cruz, koja je u oba filma odigrala istu ulogu. Potom je snimio horor dramu
Uljezi s Nicole Kidman, nakon čega je slijedio Život je more, a nakon tog filma
Amenabar kao da se nekako izgubio. Snimio je još dva filma (ne pretjerano
uspjele Agoru i Regression), a ostaje nam se nadati da bi se ubrzo mogao
vratiti u formi iz mladih dana.
Mar Adentro je, inače, do danas jedan od najuspješnijih i najhvaljenijih španjolskih filmova 20. stoljeća te je uz Oscara osvojio i Zlatni globus za najbolji strani film. Sa čak 14 nagrada Goya (nagrade za najbolji španjolski film godine) među kojima i one za najbolji film, režiju, sve glumačke nagrade i oiginalni scenarij i dalje je najnagrađivaniji španjolski film. Amenabar i Bardem dobili su nagrade za najboljeg europskog redatelja, odnosno glumca, kao i tri nagrade na festivalu u Veneciji.
Primjedbe
Objavi komentar