Od svog debija na Sundance film festivalu 2017. godine ovaj je film
prikazan na brojnim drugim festivalima, među kojima i u Berlinu, a
riječ je o filmu gruzijsko - njemačkog dvojca Nane Ekvtimishvili i Simona
Grossa, koji je pažnju na sebe skrenuo 2013. godine dramom In Bloom. I s
ovim filmom nastavljaju u istom tonu te Nana i Simon donose obiteljsku priču iz
moderne Gruzije, za nas pomalo egzotične zemlje s ruba Europe, koja nam
je prilično nepoznata, no nekako mi djeluje da ljudi ovdje i ondje i
nisu toliko različito. I ondje je društvo i dalje prilično patrijarhalno
te okolina prilično teško prihvati činjenicu da se 50-godišnja Manana
odlučila odseliti iz kuće u kojoj živi s mužem, odraslom djecom,
njihovim partnerima, svojim i muževim roditeljima i tko zna s kime sve
ne.
Odluku da se odseli ove srednjoškolske profesorice nitko
ne može shvatiti i njen postupak smatraju prilično sramotnim. Ni njena
obitelj ne može shvatiti što ju je nagnalo na taj potez, no njoj je
očito prekipjelo cijeli život biti nečiji sluga i želi žena
svoj mir. Kako vrijeme protječe tako sve bolje i bolje upoznajemo njenu
perspektivu i potrebe i nekako mi se čini da u sebi ovaj film nosi
određenu feminističku poruku. Zanimljivo je kako My Happy Family dosta
stilski podsjeća na moderne rumunjske filmove, što zapravo i ne čudi kad
se zna da je direktor fotografije bio - Rumunj. I to tip imena Tudor
Vladimir Panduru, čovjek koji je isti zadatak odradio na dosta poznatih
rumunjskih filmova, među kojima je možda najpoznatija Matura uglednog
Cristiana Mungiua. Tijekom filma praktički cijelo vrijeme pratimo glavnu
protagonisticu, ženu srednjih godina koja je čvrsto donijela svoju
odluku i ne misli odustati od nje bez obzira što je nitko ne razumije i
što misli da je poludjela.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar