Amerika je
oduvijek bila država koja me posebno fascinirala iako nikad nisam ondje bio, a
nekako imam osjećaj da i neću. No, svejedno imam osjećaj da je to zemlja s
najnevjerojatnijim razlikama u cijelom svijetu, kao da postoje dvije Amerike.
Zemlja u kojoj se milijarderi vozikaju u privatnim avionima dok nekoliliko
kilometara od njih ljudi krepavaju od gladi, a to je obično ona Amerika koja se
baš i ne prikazuje i kao da se pokušava sakriti pa se koriste razne statistike
da bi se slika uljepšala. Obično putem televizije i magazina vidimo onu
"lijepu" Ameriku - lijepe sisate plavuše i nabildane tipove kako se
brčkaju u jacuzzijima ispred kuće u predgrađima, ferrarije, lamborghinije,
slika je Amerike koju nam pokušava proturiti MTV i slični kanali. Zemlja snova
i zemlja neviđenih mogućnosti, zemlja u kojoj je priča o američkom snu utkana u
DNK, zemlja u kojoj i onaj rođen u najgorim uvjetima i u najvećoj bijedi ima
priliku uspjeti. Iako zapravo baš i nema.
Ista situacija kao sa samom Amerikom je i s američkim filmom. barem ja imam takav osjećaj. Dok veliki studiji ulažu milijarde dolara u filmove koji zapravi zapravo nemaju veze s istinom, filmove koji dodatno potpiruju tu tlapnju o zemlji tisuću cvijetova, postoji i ona druga filmska Amerika. Amerika u kojoj nema superjunaka koji na kraju završe s najboljim komadom generacije, Amerika u kojoj nema happy enda, Amerika koja je prljava, smrdljiva, ofucana, do srži pokvarena i propala država prepuna ljudi nesretnih sudbina, ljudi koji svoj američki san nikako da dosanjaju. Nekako više volim filmove iz takve Amerike, bez obzira što se u njih ne ulupavaju stotine milijuni dolara kako bismo vidjeli da se neki tip u smiješnom kostimu vozika u nekakvom supervozilu te usput sruši pola Los Angelesa ili New Yorka. Filmove koji se nekako puno teže probijaju do šire publike, a The Florida Project ponajbolji je primjer upravo takve Amerike, ali i filma takve Amerike koji je toliko dobar da se jednostavno morao probiti.
Da u ovom filmu meni do sada nepoznatog autora Seana Bakera (kojeg od sada stavljam visoko na listu praćenja) nema izvrsnog Willema Dafoea moglo bi se pomisliti da je čovjek snimio film isključivo s naturščicima, odnosno autentičnim ljudima. The Florida Project je možda i najrealističniji prikaz američke svakodnevice, barem za ljude s donjeg dijela društvene ljestvice, na koji sam naletio u dugo vremena, a ovaj film snimljen pomalo u dokumentarističkom stilu zbog više mi je razloga fascinantan. Prvi je svakako ta nevjerojatna autentičnost, na trenutke sam stvarno imao osjećaj kao da je autor samo uzeo kameru u ruke i zaputio se u socijalne zgrade nadomak Disney Worlda kraj Orlanda. Baš taj kontrast, obitelji koje žive u neviđenoj bijedi nadomak svijeta iz snova posebno je šokantan, a upravo zato što imaš dojam da je sve to stvarno, ugođaj je posebno težak.
Priča ovdje prati šestogodišnju djevojčicu Moonie i njezinu mamu Halley, stanarke jedne od socijalnih garsonjera. Moonie je razigrana djevojčica za koju bi stručnjaci vjerojatno rekli da ima poremećaj hiperaktivnosti ili kako se to već zove, no to ni ne čudi, jer vrlo brzo shvaćamo da je to dijete, kao uostalom gotovo sva djeca iz Projecta, potpuno zanemareno i prepušteno samo sebi. Po cijele dane Moonie sa svojom bandom vršnjaka divlja uokolo i pravi pizdarije, izluđuje sve stanare, a posebno upravitelja zgrade Bobbyja (Dafoe). Naizgled čangrizavi i živčani Bobby ubrzo se pokazuje kao dobri duh cijele zgrade, čovjek koji se trudi ostaviti dojam tvrdom i opasnog čovjeka, no ustvari je riječ o dobrodušnom liku koji stvarno brine za svu tu djecu i stanare općenito. Ova uloga donijela je Dafoeu i nominaciju za Zlatni globus i Baftu, možda mu donese i oskarovsku nominaciju, a čovjek je stvarno briljantan ovdje.
Da postoje
Oscari za djecu odmah bih ga dodijelio Brooklynn Prince, djevojčici koja je
odigrala malu Moonee. Iako sa svojim vrištanjem, divljanjem i ponašanjem
općenito na početku ide pomalo na živce, kako film ide dalje i kad polako
počneš shvaćati koliko je ta mala zapravo sjebano dijete, tako ti se i polako
počne uvlačiti pod kožu i počneš suosjećati s njom. Vjerujem da je s djecom,
posebno tako malom, prilično teško raditi na filmovima i da im nije baš tako
lako objasniti što želiš od njih kao nekom odraslom. No, Baker je očito uspio
ovdje upecati iznimno talentirano dijete jer mala stvarno nosi cijeli film. Tu
je i instagram poduzetnica (što god to bilo?!?) Bria Vinaite u ulozi njene
majke, kojoj je ovo također bio filmski debi. Svejedno je Bria i više nego
uvjerljivo dočarala mladu "white trash" mamu rastrganu između brige
za svojim djetetom i želje za provodom, koja je usput u stalnim problemima sa
zakonom i koja za život zarađuje na ne baš preporučljiv način. Sviđa mi se što
Baker u svom filmu ne moralizira i ne osuđuje ljude koji vjerojatno za život
bolji od takvoga i ne znaju, on stvarno kao da snima dokumentarac o ljudima
osuđenima na život nadomak raja, a ipak toliko daleko od njega.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar