Bajke su područje na kojem proslavljeni meksički filmaš Guillermo
del Toro najbolje funkcionira. Pokazao je to već više puta, definitivno
najbolje u maestralnoj španjolskoj bajkovitoj mračnoj ratnoj fantaziji
Panov labirint, u kojem smo vidjeli kako izgleda svijet iz Del Torove
mašte. Za Panov labirint zaslužio je Del Toro svoju za sada jedinu
oskarovsku nominaciju, taj puta za scenarij, a nekako mi se čini da ga
ove godine neće zaobići ni nominacija za najboljeg redatelja, tim više
jer je za svoju najnoviju bajku, The Shape of Water već zgrabio Zlatni
globus. Iako je Del Toro fasciniran bajkama, to ni u kojem slučaju nisu
bajke namijenjene djeci. Del Torove bajke su mračne, nasilne, čak i zle
rekao bih, no u posljednjem slučaju kao da se malo zakočio i dodao
mrvicu sladunjavosti, jer znamo svi dobro, sladunjavost u Hollywoodu i
više nego dobro prolazi, a ponekad zna i donijeti Oscare (šifra La La Land).
Daleko od toga da i
Oblik vode nije prilično mračna priča u kojoj ima klasičnih negativaca
koji su prava oličenja zla, no nije to ni blizu nekih ranijih Del Torovih djela.
Možda je problem upravo u Panovom labirintu jer kod mene je slučaj da
svaki film koji pojedini autor napravi pokušavam usporediti s onim
najboljim što je do sada napravio i unatoč tome što će mu Oblik vode
definitivno biti film za koji će pokupiti najviše nagrada, Panov
labirint i dalje za mene ostaje Del Torovo ultimativno remek-djelo i
mjerilo. Naravno da to automatski ne mora značiti da The Shape od Water
nije dobar ili zanimljiv film, bio bih lud kad bi to rekao s obzirom na
brojne nagrade i priznanja, no za mene ipak nije ni blizu maestralnog
Labirinta.
Del Toro je ovaj puta priču smjestio u Baltimore
1962. godine, za vrijeme hladnog rata između Amerikanaca i Sovjeta.
Glavna junakinja ovdje je nijema čistačica tajnog vladinog laboratorija u
koji upravo stiže nekakvo amfibijsko čudovište iz južnoameričkih dubina
koje pomalo djeluje kao križanac čovjeka i ribe. Čistačica, koju je
odlično utjelovila britanska glumica Sally Hawkins, pomalo se počinje
zbližavati s ovim čudom iz dubina te kad shvati da ga vlada planira
ubiti, ona ga odluči osloboditi, a uskoro se među njima rasplamsa i
romansa. Da situacija bude zanimljivija imamo tu i sovjetske špijune,
sadistički nastrojene tajne agente, uvrnute umjetnike homoseksualnih
sklonosti, uglavnom, klasične likove iz Del Torova univerzuma. Djeluje
mi kao da je ova fantazija i njegov svojevrsni hommage klasičnom
Hollywoodu, a da bi s ovim filmom mogao postići nešto veliko i ispraviti
mnoge nepravde iz prošlosti dalo se naslutiti ljetos kad je dobio
Zlatnog lava na festivalu u Veneciji.
Iako se Oblik vode
može promatrati i kao bajkovita romansa i svojevrsna mračna verzija
Ljepotice i zvijeri, djeluje mi kao da se ovaj puta Meksikanac
metaforički bavi mnogim zanimljivim i aktualnim pitanjima. Tko su ovdje
zapravo čudovišta, kako se odnosimo prema onima koji su drugačiji i
slično, a činjenica je da je režijski čovjek ovdje odradio savršen
posao. Film stvarno djeluje izmimno raskošno, prepun sitnih detalja i
vizualno je perfektan. To je ionako i do sada bio jedan od fortea ovog
osebujnog i iznimno maštovitog filmaša, a čini mi se da mu se s ovim
filmom poklopilo mnogo toga da je uspio s ovim pomalo i subverzivnim i
provokativnim djelom pogoditi ukus publike. I dalje je Del Toro ostao
svoj, s bajkovitom temom, čudovištima i prilično šokantnim trenucima
taman kad ih najmanje očekuješ, no istovremeno kao da je shvatio da se
mora mrvicu primiriti i utišati nagone ukoliko želi dobiti film koji će
biti opće prihvaćen. Iako ne mogu reći da mi je ovo njegov najbolji
film, svakako je riječ o ostvarenju vrijednom gledanja, koje bi zasigurno bolji dojam na mene ostavilo da sam ga pogledao u kinu.
Primjedbe
Objavi komentar