Čileanski film do sada sam ponajprije upoznao preko Pabla Larraina, filmaša koji se u svojim djelima ponajviše bavio detaljima iz povijesti svoje zemlje. Uspješnice kao što su Tony Manero, Post Mortem, No (nominacija za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja), El Club (nominacija za Zlatni globus, Srebrni medvjed u Berlinu) ili Neruda (nominacija za Zlatni globus) donijele su mu i pozivnicu za Hollywood, gdje je 2016. godine debitirao s biografskom dramom Jackie (Jackie Kennedy, moram priznati da mi taj film nikako nije sjeo). Upravo je Pablo Larrain među najzaslužnijima što je i Una Mujer Fantastica (Fantastic Woman), prilično kontroverzan i provokativan film njegovog fakultetskog kolege Sebastiana Lelia u kratkom vremenu stekao kultni status te zaslužio i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja.
Doduše, Larrain je "tek" producirao ovaj film, što znači da mu je svojim imenom koje ima itekakvu težinu u svijetu filma osigurao poguranac, no zasluge za uspjeh ove intimističke drame ponajviše pripadaju samom Leilu. Upravo je on sa svojim stalnim scenarističkim suradnikom Gonzalom Mazom napisao scenarij te režirao ovaj film u kojem je glavni lik Marina Vidal, mlada konobarica koja se nada pjevačkoj karijeri i koja je u vezi sa 30 godina starijim muškarcem. No, taj njezin "dečko" jedne večeri doživi srčani udar i ubrzo umre. Marina se nađe u situaciji da bi vrlo brzo mogla završiti na cesti, a obitelj njezina ljubavnika na nju gleda s gađenjem i ne želi imati nikakve veze s njom, čak joj ne daju ni da mu dođe na sprovod pošto je Marina - transseksualna osoba. Cijela okolina na nju gleda kao na nakazu, aberaciju, perverznjaka, koji je od njihovog oca / muža / brata stvorio jednako toliko perverznu i bolesnu osobu. U novim okolnostima Marina se mora snaći i pronaći u sebi snage kako bi pokazala da je ona stvarno kompleksna, snažna, ma prava fantastična žena, a ne čudovište kakvom je svi gledaju.
Una mujer fantastica je prilično realistična drama s povremenim nadrealnim elementima iz koje je vidljivo da je Lelio pravi stilski slijednik svog puno poznatijeg prijatelja Larraina. Tempo je prilično spor, tema poprilično opskurna, osjetljiva i intimistička (siguran sam da se zbog svoje glavne junakinje mnogima i neće svidjeti te će je samo zbog toga zaobići u širokom luku), a Leilo ovoj prilično kontroverznoj priči prilazi isključivo sa strane transseksualne žene. Iako će se mnogima biti prilično teško poistovjetiti s patnjama ove osobe, Lelio je isključivo usredotočen na svoj glavni lik i prati njene unutarnje borbe i neprihvaćanje okoline u trenucima kad bi joj najviše trebala podršku. Zanimljivo je da je lik transseksualke Marine odglumila Daniela Vega, glumica i pjevačica koja se rodila kao muškarac i promijenila spol. Tako da je njezina gluma potpuno uvjerljiva, tim više jer se očito potpuno mogla poistovjetiti s ovom ulogom, posebno jer je i sama u stvarnom životu sasvim sigurno doživljavala slične probleme s neprihvaćanjem okoline.
Pa iako je ovaj film već sada osvojio brojne nagrade na filmskim festivalima (tri nagrade na festivalu u Berlinu, nagradu za najbolji latinoamerički film na festivalu u San Sebastianu) te je nominiran za Zlatni globus i Oscara, ja s Fantastičnom ženom imam isti onaj problem kao i s Larrainovim filmovima. A taj je problem je priličan spor tempo i određena monotonija filma, što mi u većini slučajeva zna zasmetati i biti otežavajuća okolnost. Iako se ne može poreći da je tema kontroverzna i zanimljiva, moja subjektivna ocjena nikako ne može biti bolja baš iz tog razloga - sporosti i nedostatka dinamike. Bez obzira što je i režijski i scenaristički, a posebno glumački sve to iznimno kvalitetno odrađeno, jednostavno si ne mogu pomoći jer tako spori filmovi obično mi teže sjedaju i nisam pretjerani ljubitelj takvog stila.
Primjedbe
Objavi komentar