Godinu 2017., u filmskom smislu naravno, između ostalog ću pamtiti po tome što su sva tri vjerojatno najpoznatija američka filmaša sad već srednje generacije sa snažnim autorskim pečatom izbacila nove filmove. Trojac Darren Aronofsky - Christopher Nolan - Paul Thomas Anderson kao da se dogovara kad će snimati filmove jer su i prije tri godine svi gotovo istovremeno na tržište porinuli pretposljednje filmove (Noah - Interstellar - Inherent Vice). Ove su godine i Aronofsky i Nolan izbacili filmove koji su po mom sudu i dva ponajbolja filma godine (Mother! i Dunkirk) i nestrpljivo sam čekao što nam je to pripremio Anderson. Tim više što se u njegovom Phantom Threadu nakon pet godina i Lincolna pred kamere vratio vjerojatno najveći glumac svih vremena Daniel Day-Lewis i tim više jer je Daniel Veliki najavio da će mu biti ovo posljednja (jubilarna trideseta prema IMDB-u) uloga u karijeri.
Prijašnja suradnja Andersona i Lewisa iznjedrila je jedan od za mene najboljih filmova svih vremena, briljantni There will be Blood, tako da sam stvarno od ove suradnje još jednom očekivao iznimno puno. No, kako to ponekad biva, kad jako puno očekuješ, obično se jako puno i razočaraš, a upravo je takav meni bio slučaj s Phantom Threadom, slično kao i s Del Torovim The Shape of Water. Odmah da budem jasan, nikad neću reći da je ovaj film loš, bezvezan ili ne znam kakav. Jednostavno, meni se nije pretjerano svidio i, lako za predvidjeti, ono što bih prvenstveno izdvojio u ovom filmu je još jedna briljatna izvedba Daniela Velikog. I ne samo njega, već i njegove partnerice, relativno nepoznate glumice iz Luksemburga Vicky Kreps kao njegove ljubavi te Leslie Manville, koja je utjelovila Danielovu sestru te je, poput njega, zaslužila nominaciju za Oscara. Ocjena koju obično dajem filmu posve je subjektivna i pokazatelj je kakav je određeni film na mene ostavio dojam i iako znam da su ocjene nezahvalne u svemu, pokušavam se držati nekih kriterija kod dodjele tih ocjena. Jedan od tih kriterija su svakako i očekivanja. Ukoliko od nekog filma očekujem puno, baš kao što sam očekivao kod ovog filma, to tada utječe na ocjenu daleko više nego kad gledam neki film od kojeg i nemam pretjeranih očekivanja.
To nikako ne znači da smatram da bi se ovaj film trebao zaobići. To nikako. Jer svaki pravi i istinski ljubitelj filma jednostavno mora pogledati oproštaj od filma najvećeg od najvećih i uživati u perfekciji koju taj čovjek izvodi pred kamerama. Pitanje je hoćemo li doživjeti da se pojavi glumac poput Daniela Velikog jer takav genij se pojavljuje vjerojatno jednom u generaciji i ono što je za generaciju naših djedova i baka bio Laurence Olivier, za naše očeve i matere Jack Nicholson, za nas je Daniel Day-Lewis. Čovjek koji se u 21. stoljeću pojavio u samo šest filmova te je za te uloge zaslužio dva Oscara i još dvije nominacije, dva Zlatna globusa i još tri nominacije te tri nagrade BAFTA. Iako nije naveo konkretne razloge zašto je odlučio reći zbogom glumi, to nije teško za pogoditi kad se zna koliko ovaj umjetnik provodi vremena pripremajući se za pojedinu ulogu i koliko mu je tako nešto energije morala oduzimati i koliko je to bilo psihički teško. Daniel Veliki svoje uloge zapravo i ne glumi, on se u svoje likove pretvara.
Tako se za ulogu koja mu je donijela prvog Oscara, onu paraliziranog umjetnika Christyja Browna u Mojem lijevom stopalu pripremao na način da je prije početka snimanja mjesece proveo u klinici u Dublinu i tamo je proučavao ponašanje pacijenata koji boluju od cerebralne paralize, a tijekom snimanja nije izlazio iz invalidskih kolica. Pripremajući se za ulogu Posljednjeg Mohikanca neko vrijeme je sam živio u divljini te je naučio raditi sve ono što su znali raditi Indijanci kasnog 18. stoljeća. Dok se pripremao za ulogu Gerryja Conlon u filmu U ime oca skinuo je 25 kg te je dva dana bez hrane i vode proveo u zatvorskoj samici. Za ulogu u Boksaču godinu i pol prije početka snimanja proveo je trenirajući s irskim boksačem Barryjem McGuiganom te je postao toliko dobar u ovom sportu da je McGuigan rekao da bi se bez problema mogao početi profesionalno baviti boksom. Spremajući se za ulogu Butchera u Bandama New Yorka naučio je mesarski posao i naučio je vrhunski baratati noževima, a u ulogu se toliko uživio da je u pauzama snimanja lutao gradom i izazivao tučnjave s nepoznatim ljudima. Potpuna ludost (ili genijalnost) obuzimala bi ga i tijekom snimanja sljedećih filmova, a za ulogu Reynoldsa Woodcocka, krojača u najnovijem filmu, pripremao se na način da je - šivao haljinu. Više od godinu dana proveo je učeći od više krojača te je na kraju sam i sašio haljinu koju njegova supruga Rebecca i danas nosi.
Osim toga, za ulogu Woodcocka Daniel Veliki morao se još jednom i karakterno promijeniti i prilagoditi. Ovaj puta vidimo ga naizgled pomalo feminiziranog ponašanja (ima li neki krojač da nije takav?), ali i kao potpunog control-freaka i tipa s teškim opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji stalno sve mora imati pod kontrolom i ukoliko nije tako, onda dolazi do raspada sistema. Ovaj krojač koji je prvenstveno zaljubljen u samog sebe i u svoj lik i djelo, pomalo je i karikaturalan prikaz tipičnog engleskog gospodina iz visokog društva 50-ih godina prošlog stoljeća, zaljubljuje se u mladu konobaricu, no njihov odnos daleko je od normalnog. Upravo Woodcockov karakter i ponašanje utječu da njihov odnos varira od ljubavi i nježnosti pa do potpune distanciranosti i nezainteresiranosti, za što gospođica uspijeva nekako pronaći lijek. Pa ispočetka tako.
Činjenica je da je s Bit će krvi Anderson doživio vrhunac i da je s tim filmom nekako po mom skromnom sudu uspio izvući najviše ne samo od Day-Lewisa, već i od kompletne priče kakvu priča posljednjih desetak godina. Stilski je Phantom Thread vrlo, vrlo sličan i s Bit će krvi i s Gospodarom (gdje su umjesto Day-Lewisa briljirali Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman) i posve se uklapa u Andersonovu poetiku. Spor tempo, polako otkrivanje karata i bacanje praktički kompletnog uloga na glumačke izvedbe. Potpuno je jasno zašto glumci vole Andersona i zašto ovaj majstor redovito izvlači najviše od svojih glumaca te zašto praktički sve izvedbe u njegovim filmovima završavaju okrunjene (barem) oskarovskom nominacijom. Anderson prilikom pisanja scenarija užasno puno pažnje posvećuje izgradnji likova, koji su jednako toliko kompleksni i zaokruženi. Kad se tome dodaju i izvedbe poput Danielove, koji se, vidjeli smo već, potpuno pretvori u lika kojeg glumi, tada dobivamo ovakve bravurozne likove i izvedbe.
No, ovaj puta, za razliku od Bit će krvi i Gospodara (Inherent Vice namjerno izbacujem jer je taj film za mene bio sasvim prosječan), Anderson kao da se zaboravio posvetiti izgradnji priče. Ponavljam, krasno je uživati u Day-Lewisovom nastupu, no priča mi ovaj puta djeluje nekako prazno. Već smo naučili da su Andersonovi filmovi nekako hermetični, odnosno dosta zatvoreni i teški, no ovaj puta nekako da je pretjerao i film mi djeluje čak i mrvicu pretenciozno i isforsirano, pomalo dosadno i naporno. Svjestan sam da se tvrdokorni fanovi Andersona neće složiti sa mnom, no i ja, koji sam zapravo njegov veliki fan još od prvog filma pa preko Magnolije nadalje, pomalo sam razočaran Phantom Threadom. Iskreno, očekivao sam više i iako sam nekako možda i podsvjesno pretpostavljao da bi film mogao biti upravo takav kakav jest, potajno sam se nadao da bi mogao to biti novi Bit će krvi ili barem Master. To se nije dogodilo, ali to naravno i ne znači da automatski dižem ruke od Andersona. Jasno da ću svaki njegov budući film sa zadovoljstvom pogledati jer unatoč tome što je već drugi put zaredom "omanuo" svejedno ga i dalje smatram jednim od najvećih filmskih AUTORA (i tu je velika razlika jer čovjek je autor, umjetnik, čovjek koji sam i piše scenarije za sve svoje filmove i po tome se ističe od mase). A Day-Lewis? Nekako se nadam se da će se predomisliti i da će nas počastiti barem još jednom ulogom, jer tek je navršio 60 godina i sigurno u sebi ima još sjajnih izvedbi.
Primjedbe
Objavi komentar