Horor i komedija dva su za mene posebno specifična, zamimljiva i draga žanra, žanra iz kojih posljednjih godina baš i nema previše filmova za koje bih mogao reći da su fantastični i da su pogodili moj ukus. Jasno je i zašto - komedija je posebno specifična jer ono što je smiješno i duhovito meni, ne mora ujedno biti i tebi i imam dojam kao da su se, barem u Hollywoodu, posljednjih godina posvetili uglavnom recikliranju već stotinu puta viđenog. Činjenica je kako prosječnog gledatelja prilično teško nasmijati, tim više jer netko više voli intelektualni humor, netko voli politički nekorektni i "prljavi" humor. Netko voli humor Prijatelja, netko Seinfelda, netko Crne guje, a netko Monty Phytona.
Podjednaka je situacija s hororom. I tu smo se stvarno zadnjih godina mogli nagledati svega i svačega. Od odlaženja u ekstrema i smišljanja gotovo pa nezamislivih bolesnoća kako bi se šokiralo i iznenadilo pubiku pa do rimejka rimejkova poznatih filmova te stalnog vrćenja u krug s istim temama. Jako je teško danas biti originalan jer ponekad imam dojam da je do sada sve valjda snimljeno, a zbog toga se valjda i toliko ugodno iznenadim kad naletim na nešto takvo. Originalno i svježe, a ujedno ne potpuno blesavo. Najbolji primjer takvog originalnog horora koji je potpuno pogodio moj stravoužasni ukus posljednjih godina, definitivno je bila Vještica, debitantski film mladog američkog filmaša Roberta Eggersa iz 2015. godine. Potpuno nepretenciozno i zapravo minimalističko djelo, svojevrsni križanac horora i psihološke drame, koji se pojavioo na Sundanceu te automatski postao jedan od miljenika publike te svom autoru donijelo nagradu za najboljeg redatelja.
Priča je ovdje zapravo dosta jednostavna. Eggers ju je smjestio u 1630. godinu u Novi svijet. Obitelj puritanskih doseljenika negdje na istočnoj obali današnjeg SAD-a izopćena je iz zajednice zbog razlika u tumačenju Novog zavjeta s ostatkom bogobojazne ekipe. William, njegova žena Katherine, kći Thomasin, sin Caleb, blizanci Mercy i Jonas te mala beba Samuel tako se sele u osamu, na plantažu na rubu šume, koja je od naselja udaljena valjda dan jahanja. Već na početku beba nestaje, a po svemu sudeći mališana je pred očima Thomasin otela vještica koja prema legendi obitava u šumi, šumi u koju je zabranjen ulaz. Situacija postaje sve napetija, praznovjerna obitelj polako se počinje raspadati, a strašne stvari nastavljaju se događati. Naravno da je prva misao da ih je dobri bog kaznio zato što nisu bili dovoljno vjerni i nisu se dovoljno molili, a svi kao da počinju gubiti razum, što malo pomalo dovodi do nezamislivih i šokantnih stvari i uništenja ove obitelji.
Ono što me najviše oduševilo u ovom filmu je taj stravični i pomalo uznemirujući ugođaj. Cijelo vrijeme "atmosfera" je užasno nelagodna i gledatelj je stalno u iščekivanju što će se dogoditi. Postoji li stvarno ta zla vještica, je li zli sotona stvarno zaposjeo jarca, što se doista događa u šumi, hoće li se članovi obitelji stvarno poubijati i koliko ljudi stvarno mogu biti praznovjerni i vjerovati u svakakve gluposti... Zanimljivo je kako je Eggers priču filma djelomično bazirao na vlastitoj dječjoj fascinanciji i strahu od vještica te je tijekom pripreme filma obišao čovjek brojne muzeje u Britaniji i SAD-u te je mnogo razgovarao s povjesničarima i stručnjacima za takvu vrstu demonologije i čarobnjaštva i sličnih praznovjernih tlapnji. Također, dobro je proučio i kako su izgledale puritanske nastambe i naselja u prvoj polovici 17. stoljeća i kako se tada obrađivala zemlja.
I mora se priznati da je čovjek stvarno uspio i više nego uvjerljivo dočarati to razdoblje, a pun pogodak je napravio i s odabirom uloga. Uloga oca pripala je malo poznatom glumcu iz Leedsa Ralphu Inesonu, tipu koji stvarno i izgleda kao da se upravo iskrcao iz Mayflowera, a ista je takva Kate Dickie, škotska glumica koja je utjelovila njegovu ženu. No, ipak najbolji posao je odradio izabravši debitanticu imena Anya Taylor-Joy za ulogu Thomasin. Mala je svoj zadatak odradila sjajno, potpuno uvjerljivo kao da je iza nje već desetak sličnih toliko zahtjevnih uloga. Nakon ovog filma djevojci je karijera fino krenula i pojavila se u već dosta filmova, a imam osjećaj da ćemo je još dugo gledati u dobrim ulogama i u dobrim filmovima te se još jednom pokazalo da horor zna biti ne samo sjajna odskočna daska za mlade redatelje, već i za glumce.
Ovaj film možda je i najbolji dokaz da dobar horor ne mora nužno biti krcat krvlju, raskoljenim crijevima i otfikarenim glavama. Već stotinu puta se pokazalo da je najveći horor u onome što zapravo ne vidimo i u onome što iščekujemo. Suspence je ono što čini razliku, a ovo je jedan od onih školskih primjera na kojem principu funkcionira suspence. Kod ovog filma posebno je bitno i staviti ga u kontekst vremena, a bilo je to vrijeme kad su ljudi bili strašno praznovjerni i kad su sve nedaće zbog neznanja, neobrazovanosti i nepismenosti pripisivali višim silama. Ako nije rodila kuruza, bit će da su se zamjerili nekom bogu. Ako je ovca ojanjila mrtvo janje, mora da se nisu dovoljno molili. Ako se kći tinejdžerka ne ponaša onako kako su roditelji zamislili da se mora ponašati, sigurno je mala vještica. Siguran sam da ćemo za Roberta Eggersa također u budućnosti još čuti. Za Vješticu je čovjek dobio gotovo 40 nagrada i još sedamdesetak nominacija, a i sa sljedećim filmom odnosno s "Lighthouseom" potvrdio se kao nevjerojatno zanimljiv autor.
Primjedbe
Objavi komentar