Južnokoreanci su prošle godine obilježili 30. godišnjicu uspostavu nečega što se naziva Šesta republika, a tom događaju u čast snimili su i nekoliko filmova. Taxi Driver bio je njihov kandidat za Oscara, a i film pod nazivom "1987: When the Day Comes" govori o događajima te za Koreju važne godine. Upravo je te godine u ovoj simpatičnoj državici koju svaki ljubitelj filma jednostavno mora voljeti došlo do svrgavanja s vlasti militarističke desničarske hunte koja se po svojim totalitarnim metodama i nije puno razlikovala od svojih omraženih sjevernih susjeda. Ova priča snimljena je po istinitim događajima koji su prethodili "lipanjskom demokratskom pokretu" pod kojim je prijelaz vlasti u Južnoj Koreji ostao zapamćen. Sve je počelo s prosvjedima studenata te zime, a nakon što je jedan od njih tijekom mučenja od strane policije i tajnih službi preminuo.
Vlasti tu "malu neprijatnost" na sve načine pokušavaju zataškati te na početku pokušavaju proturiti priču da je aktivist imena Parl Jong-chul umro od infarkta. Čak njegovo tijelo pokušavaju navrat - nanos i kremirati kako bi se uništili dokazi, no službeni nalazi obdukcije koji pokazuju da je umro tijekom torture počinju izlaziti u javnost. Tek tada kreće proganjanje svih onih koji bi mogli dalje proširiti vijesti, svi koji su protiv vlasti nazivaju se sjevernokorejskim špijunima i komunjarama, a disidenti i oni koji su za demokratske, promjene duboko su u ilegali i moraju se skrivati pred tajnim službama i istražiteljima, čiji je jedini clj zadržavanje statusa quo i ostanak na vlasti predsjednika Chun Doo-hwana. Ista ta ekipa upada u novinske redakcije i premlaćuje novinare, na studente i ostale prosvjednike se ide suzavcem i gumenim mecima, a odredi batinaša samo iskaču iz mraka i mlate sve redom. Uglavnom, situacija je i više nego loša. No, jednom kad iscuri duh iz boce, već smo se bezbroj puta mogli uvjeriti da povratka nema, a tako će i naši junaci učiniti sve da istina ipak izađe van i da prava demokracija i sloboda konačno dođe u njihovu zemlju.
S ovakvim istinitim povijesnim pričama obično se ne može previše promašiti, a iako i u 1987., baš kao i u svim takvim pomalo patriotskim filmovima u kojima se veliča nacionalno jedinstvo i slično, mora biti i malo "patosa". No, u podnošljivim količinama ipak. Kako je riječ o pravom političkom trileru upakiranom u raskošni povijesni spektakl tako ovaj film vrvi poznatim korejskim glumcima. Meni je mrvicu problematično bilo što ima užasno puno likova koji se samo pojavljuju i pojavljuju i u početku je bilo malo teško za pratiti situaciju dok se konci ne počnu povezivati. Imao je ovaj film za korejske uvjete i sjajan budžet od čak 14 milijuna dolara te je Seoul 80-ih godina jako dobro dočaran (iako se u nekim scenama može primijetiti da je riječ o kulisama, no hajde, nećemo sitničariti), priča je uvjerljiva i kompleksna, režija (Joon-Hwan Jang - od njegovih filmova mislim da sam gledao samo "Save the Green Planet") je sasvim korektna, ima tu i poprilično akcije i trilerskih uzbuđenja pa i ne čudi da je sa zaradom od čak 55 milijuna dolara bio ovo jedan od većih kino hitova u Koreji. Ne mogu reći da mi je ovo jedan od najboljih korejskih filmova koje sam gledao, no svakako spada u red onih koji zavrjeđuju prolaznu ocjenu, a posebno cijenim države i kinematografije koje se hrabro i iskreno mogu i znaju pozabaviti i onim ne tako slavnim dijelom svoje povijesti.
Primjedbe
Objavi komentar