Ecce horror!, malo da parafraziram Poncija Pilata ili Friedricha Nietzchea, ali konačno imamo nešto stvarno novo po pitanju horora. Ne toliko tematski jer već smo se mogli nagledati na tone filmova smještenih u neko postapokaliptično doba u kojem su ljudi postali lovina najrazličitijim oblicima čudovišta i mutanata, ali Mjesto tišine film je koji potpuno imponira stilski i izvedbeno. Po tim pitanjima A Quiet Place potpuno je osvježenje i s razlogom ga se naziva jednim od najboljih i najzanimljivijih horora desetljeća (što zapravo i nije neki epitet jer realno gledajući posljednjih godina baš se i nismo imali prilike nagledati horora za koje bi se moglo reći da su bili fantastični), a po suspensičnosti (ne znam koju bih hrvatsku riječ tu upotrijebio, po odlaganju mi nekako glupo zvuči) malo je filmova koji se mogu mjeriti s njim. Za ovaj film moglo bi se reći da je horor koji upoznaje nijemi film jer je radnja smještena u blisku budućnost u kojoj su ljudstvo prorijedila čudovišta koja reagiraju na zvuk. Zemlja je tako postala svijet tišine jer svaki i najmanji zvuk mogao bi biti koban i mogao bi privući ova jeziva čudovišta, koja imamo priliku vidjeti praktički odmah na početku filma, što mi se također prilično svidjelo.
Zapravo jedini likovi koje imamo u filmu su četveročlana obitelj koja se uspjela nekako prilagoditi pravilima, no stalno mora biti na oprezu. Nema među njima razgovora, tek pokoji šapat i sporazumijevanje znakovnim jezikom. Nema tu ni posuđa, ni escajga, jede se prstima da slučajno ne bi žlica počela zveketati, nema tu ni bučnih veš-mašina, već se rublje pere na ruke, nema ni automobila jer bi i zvuk motora bio dovoljan da privuče nemani. Svijet je to u kojem nema sočnih, glasnih prdeža, osuđeni su oni rijetki preživjeli tek na podmukle tihomire. No, otac i majka te njihova djeca na takvu brutalnu i neizvjesnu realnost uspjeli su se nekako prilagoditi i uspijevaju nekako oni živjeti u takvom tihom svijetu. Ipak, jasno je da takvo stanje stvari ne može biti dugog roka i da nešto mora poći po zlu jer uvijek se može za nešto zapeti, srušiti ćup ili preglasno podrignuti, a čudovišta samo čekaju da ih netko dozove.
Stvarno se ne mogu sjetiti kad me je neki film toliko uspio ne uplašiti, nego tijekom cijelog trajanja držati u stanju konstantne uznemirenosti s neugodnim osjećajem u želucu. Jer svakog trenutka nešto se može dogoditi i čudovište se ni otkuda pojaviti, a naravno, to se dogodi upravo u onom trenutku kad se mrvicu čovjek opusti i pomisli da je opasnost prošla. Takvih trenutaka je u ovom filmu zapravo iznimno malo i stvarno je stvorena genijalna atmosfera straha i iščekivanja najgoreg, koja se s filmskog platna uspijeva prenijeti na publiku i držati je u neizvjesnosti. Za taj mučan i tjeskoban osjećaj tijekom svih nešto manje od sat i pol trajanja filma (sasvim dovoljno, posebno jer je riječ o iznimno intenzivnom filmu i duljim trajanjem vjerojatno bi ga se samo razvodnilo, ovako je zapravo idealno) najviše treba čestitati čovjeku po imenu John Krasinski, a ono što je najnevjerojatnije ovaj 38-godišnjak do sada i nije imao previše redateljskog iskustva.
Možda je najpoznatiji Krasinski kao Jim Halpert iz sitcoma u U uredu, serije čijih je nekoliko epizoda i režirao, a prije Mjesta tišine potpisao je samo jedan film i to nekakvu komediju. Bez ikakve dileme moglo bi se pomisliti da je ovdje šef parade bio netko od veterana horora kao što su Wes Craven ili John Carpenter i to na vrhuncu forme, a ne čovjek koji je praktički debitant. Režija je stvarno maestralna, baš kao i gluma, a mora se priznati da glumačka ekipa predvođena samim Krasinskim kao ćaćom, Emily Blunt kao materom te klincima Millicent Simmonds (ova mlada glumica zapravo i je gluhonijema) i Noahom Juppeom odradila iznimno zahtjevan zadatak. Kako dijaloga baš i nema, trebalo je sve te osjećaje, tjeskobu i strah izraziti na druge načine, a i u tome je ekipa uspjela te i glumački Mjesto tišine djeluje stvarno uvjerljivo.
Jednostavno nema čovjek na što prigovoriti ovdje. Možda se nekom neće svidjeti rješenje, no meni je to stvarno ovdje bilo prilično nebitno jer sam uživao u samoj izvedbi (iako je rješenje zapravo neloše), a namjerno ne želim spomenuti ni slova o radnji jer bi svako otkrivanje bilo spoiler pošto ovdje uzbuđenja kreću praktički od prve scene. I ne staju do kraja, a svima bih zapravo preporučio da se o samoj radnji prije gledanja filma probaju što manje informirati. Isto tako, svim ljubiteljima horora koji su u prilici preporučio bih da Mjesto tišine pogledaju u kinima zato što je ovo film koji je stvoren za veliko platno i čisto sumnjam da bi isti dojam na mene ostavio da sam ga gledao preko nekog drugog medija. Ljudi kojima treba zahvaliti što su došli na ideju za ovakav prilično originalan film zovu se Bryan Woods i Scott Beck. Ovaj je dvojac odrastao skupa u Iowi i oduvijek ih je, kažu, fascinirao nijemi film, barem jednako toliko koliko i horor. Pa su dečki došli na ideju da te dvije naizgled nespojive vrste, barem u moderno doba, pokušaju zajedno uklopiti. Do njihovog nacrta od petnaestak stranica nekako se dokopao Krasinski, kojem se ideja odmah svidjela, a Emily Blunt, njegova supruga u stvarnom životu uvjerila ga je da bi upravo on trebao režirati taj film. Njih su trojica potom napisala scenarij, priča se svidjela Paramoutu, a ostalo je povijest.
Kao najveći uzor ovom filmu definitivno se može prepoznati Alien, remek-djela Scotta i Camerona, pošto je i ovdje ipak u prvom planu ljudski nagon za preživljavanje i snalaženje u neprirodnim situacijama, a čak postoji i jedna scena u kojoj se gotovo doslovno citira Osmi putnik. Krasinski je istaknuo da su mu ostale filmske zvijezde vodilje stilski bile No Country for Old Men i In the Bedroom, a vrlo važan element ovdje je i roditeljski nagon za zaštitu djece, kao i paranoja, strah i stanje konstantnog nemira. Ne smije se zaboraviti ni stvarno odlična i sugestivna, pomalo minimalistička glazba za koju je zaslužan Marco Beltrami. Baš kao što je kod nijemog filma striček koji bi uz projekciju sjedio za klavirom i stvarao zvuk utjecao na ugođaj filma te je svojom svirkom ili unosio nemir ili smirivao situaciju, slična je situacija i ovdje. Mjesto tišine pokazalo se kao pravo osvježenje, a budućnost će pokazati je li ovaj film bio iznimka ili možda nagovještaj da se u hororu (iako je ovo ustvari jednako toliko triler i drama koliko je horor te oni slabijeg želuca ipak ne moraju strahovati jer ovdje i nema onih scena od kojih se sadržaj ručka ili večere vraća prema gore) konačno počinju događati neke nove, zanimljive stvari.
Primjedbe
Objavi komentar