Smrt je nešto što nas sve čeka i zapravo je nekako i pošteno što će nas sve,
bogate ili siromašne, lijepe ili ružne, visoke i niske, mršave i debele
ista sudbina zadesiti. Ima u tome neke kozmičke pravde jer će i oni
koji su tijekom života gomilali bogatstva završiti isto kao oni što su
živjeli od danas do sutra, a iako iz nekih znanstvenih krugova dopiru
teorije da će u bližoj ili daljoj budućnosti biti moguće doseći
besmrtnost, to se zasigurno još neće dogoditi naših života. Normalni
ljudi, jasno, o smrti zapravo i ne razmišljaju previše. Obično tek o
svojoj smrtnosti pomisle u trenucima kad im premine netko od bližnjih
ili kad na partaceplu vide da je umro netko mlad i kome još i nije bilo
vrijeme. No, obično se vrlo brzo tijek misli tada pokušava prebaciti na
neke vedrije teme i misliš si pa neće valjda i mene. Nekako svi
očekujemo da ćemo živjeti barem nekih 70, 75 ili 80 godina, koliko
iznosi prosječni životni vijek danas na zapadu, a saznanje da ti je kao 30-godišnjaku ili
40-godišnjaku ostalo još samo nekoliko mjeseci života zasigurno mora
biti nešto najstrašnije što ti se može dogoditi.
Upravo to se
dogodi i glavnom junaku ovog filma, 44-godišnjem radniku u tvornici i
ocu 12-godišnje kćeri i 8-godišnjeg sina, Franku. Odmah na početku on
saznaje da ima neoperativni maligni tumor na mozgu i da mu je ostalo još
samo nekoliko mjeseci života. Naravno da čovjek odmah doživljava šok,
ni on ni njegova supruga Simone ne znaju kako to obznaniti njihovoj
djeci, a kako vrijeme polagano odmiče i njegovo se zdravstveno stanje
pogoršava, sve zapravo postaje još i teže. Iako čovjeku nema spasa, on na sve moguće načine pokušava
produžiti život te se podvrgava bolnim i napornim kemoterapijama i
radioterapijama nadajući se čudu. Uz pomoć svoje obitelji Frank putem
iPod-a snima svoja dnevna stanja, koja se sastoje od uspona i padova,
promjena raspoloženja, mučnina, tuge, boli, ljubavi i mržnje i
postavljanja pitanja zašto se to moralo dogoditi baš meni. Iako na prvu
ideja o gledanju filma o čovjeku koji umire u bolovima od podmukle
bolesti i pred očima nam se srozava, vjerojatno zvuči prilično
odbijajuće, Halt auf freier Strecke svejedno je film vrijedan gledanja.
Glavna intencija autora, odnosno scenarista i redatelja Andreasa Dessena
sigurno je bila istražiti kako se prosječan čovjek nosi sa saznanjem da
će uskoro umrijeti. Ovu hiperrealističku dramu odlikuje i pomalo
dokumentaristički stil s povremenim primjesama nadrealizma pošto Frank
zbog tumora doživljava i halucinacije, ali i iznimno uvjerljiva gluma. I
to ne samo Milana Peschela koji je utjelovio Franka, već i Steffi
Kühnert koja je odglumila njegovu suprugu Simone.
Imamo tu
stvarno bezbroj životnih situacija poput one kad Franka 8-godišnji sin
pita hoće li dobiti njegov I-Phone kad ovaj umre, čime se očigledno
željelo pokazati kako djeci zapravo pojam smrti u toj dobi još uvijek
vjerojatno i nije potpuno jasan. Ovaj je film premijeru imao na
festivalu u Cannesu i to u programu "Un Certain Regard", gdje je i
podijelio glavnu nagradu s filmom Arirang čuvenog Koreanca Kim Ki-Duka.
Film je osvojio i četiri nagrade na izboru za njemački film godine, među
kojima i one za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg glavnog
glumca i najboljeg sporednog glumca. Riječ kojom bi se najbolje opisala
ova potresna i prilično šokantna drama svakako je autentičnost, a
zanimljivo je da sve liječnike u filmu ne igraju glumci, već pravi
liječnici. Tužna priča o situacijama koje se, nažalost, gotovo
svakodnevno događaju, a još jednom se pokazalo da se u običnim i
poznatim motivima može pronaći materijal za kvalitetan film.
Primjedbe
Objavi komentar