Talijanska humorna drama Potpuni stranci (Perfetti sconosciuti, 2016. godina, 8/10) bio je jedan od onih neočekivanih iznenađenja i film koji se pokazao kao pravi hit među publikom. Bio je to film sa potpuno zanimljivim konceptom, originalna priča o skupini dugogodišnjih prijatelja koji se nalaze na zajedničkoj večeri za vrijeme pomračine mjeseca te se odlučuju zaigrati pomalo neobičnu i opasnu igru. Svi oni na stol su stavili svoje mobitele i kako bi dolazila koja poruka ili poziv morali su tu korespondenciju prihvatiti i odgovoriti pred ostatkom društva. Jasno je kako je ova igra većinu društva dovela u potpuno neugodne situacije, van su izletjele brojne prljavštine i tajne, čak su prijetili i raspadi brakova, a bio je ovaj film Paola Genovesea zapravo i odlična zafrkancija na račun današnjeg modernog društva koje se ne odvaja od svojih mobitela. I zaista, što bi se sve moglo saznati kad bismo jedan drugom mogli zaviriti u te aparate bez kojih danas gotovo pa ne možemo živjeti? Vjerojatno puno više onog lošeg, nego dobrog.
Kako su Potpuni stranci vrlo brzo postali hit u cijeloj Europi, nije se moralo previše čekati da krenu rimejkovi ovog filma. Mislim da je slična obrada snimljena i u Grčkoj, a ovaj je koncept očito prilično zainteresirao i poznatog španjolskog režisera Alexa de la Iglesiu. Ovaj Bask je i do sada bio poznat po pomalo uvrnutom smislu za humor, a najveći dio filmografije mu otpada na kombinacije horora i crne komedije (Dan zvijeri, Posljednji cirkus). Ovaj puta De la Iglesia je samo malo prilagodio priču španjolskim prilikama, no zapravo sve je ovdje isto kao u talijanskom originalu. Situacija je gotovo identična, čak su i zapleti potpuno isti, što me malo razočaralo jer sam se nadao da će Španjolci barem mrvicu promijeniti okolnosti u odnosu na Talijane. To se, nažalost, nije dogodilo i to je zapravo veliki, veliki minus ovom filmu. No, unatoč tome i španjolska verzija Potpunih stranaca prilično je simpatičan i zabavan film, bez obzira što unaprijed znaš praktički sve što će se dogoditi. Po tome se možda i najbolje vidi koliko je originalni talijanski koncept zapravo bio genijalan i svjež pa i ova varijacija na temu djeluje sasvim pristojno.
Najveća vrijednost ovog filma svakako je glumačka postava koju je okupio De la Iglesia. Iako je do sada bio poznat po tome da u svojim filmovima često voli koristiti iste glumce, u glumački ansambl koji se sastoji od sedam likova sve je glumce koristio prvi puta u karijeri. Zanimljivo je da je jedan od filmskih parova (Kolumbijka Juana Acosta i Argentinac Ernesto Alterio) par i u pravom životu, a tu su i Belen Rueda (Sirotište, Mar Adentro), Eduard Fernandez, Eduardo Noriega (Otvori oči, Tesis) i Dafne Fernandez. Činjenica je da i nisam neki fan rimejkova (posebno se naježim kad Amerikanci krenu kasapiti odlične europske ili korejske filmove), no ovaj puta dobit će ovaj film od mene prolaznu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar